ANATOMIJA STRAHA
Postoje 5 glavnih poremećaja straha:
1. Anksioznost – dakle, kako sam već rekla u prošlom postu, to je jedno trajno stanje tjeskobe i straha koji nije usmjeren na konkretnu stvar, mjesto, situaciju, događaj. Ovo stanje prate i napadi panike.
2. Napadi panike – su iznenadni i intenzivni ''napadi'' straha i velike tjeskobe, koji traju po par minuta. Detalji su također objašnjeni u prošlom postu.
3. Fobije – Riječ phobos na grčkom znači strah ili bijeg. Fobije se odnose na iracionalne, pretjerane, nerealne i nekontrolirane strahove, koje pokreću određeni predmeti, aktivnosti ili situacije. Fobije karakteriziraju 3 faktora:
• osjećaj straha ne popušta tijekom dužeg vremenskog perioda,
• strah je neopravdan,
• fobija uvijek tjera osobu da iz sve snage, po svaku cijenu, izbjegne situaciju, objekt ili aktivnost koja joj izaziva strah.
Fobije možemo podjeliti u 3 grupe:
• jednostavne fobije – strah je usmjeren na specifičnu situaciju ili objekt. One se ponekad mogu vezati uz neki traumastki događaj, npr. ugriz psa, iako mnoge od njih nastaju bez očitog uzroka. Postoje mnogi različiti oblici ovih fobija, poput:
- životinjske fobije (strah od pasa, zmija, kukaca, ptica i dr.),
- situacijske fobije (specifične situacije poput letenja avionom, vožnje busom, prolazak kroz tunel, boravak u zatvorenom prostoru i sl.),
- fobije prirodnog okoliša (strah od vode, visine, grmljavine, oluje i sl.),
- fobije krvi-inekcije-ozljeda (strah od vađenja krvi, inekcija i sl.),
- i mnoge druge fobije (strah od zvukova, uniformiranih ljudi i s dr.).
Evo što kaže jedna autorica u svojoj knjizi:
...''Jedan od mojih klijenata, tridesettrogodišnja službenica, imala je fobiju od vlažne kose, što joj je pravilo veliki problem uoči odlaska kod frizera. Bila je dobro sve dok nije morala oprati kosu; tada bi je uhvatila panika. Slučajno smo otkrili da je kao djevojčica pala natraške sa zida u blatnjavu vodu i doživjela priličan šok. Otada je njezina panika bila povezana s pranjem kose odostraga.''...
• društvene fobije – predstavljaju razne kombinacije straha od javnog poniženja i negativne kritike, odnosno strah od neugodnosti pred drugim ljudima. Takvi ljudi izbjegavaju mokrenje na javnim zahodima, odbijaju se hraniti u restoranima ili piti kavu u kafićima, izbjegavaju druženje sa ljudima u većim skupinama, javni nastup i sl. Te fobije se također mogu povezati sa nekakvim traumatskim događajem iz prošlosti, ali i sa nekom drugom fobičnom situacijom iz sadašnjosti.
• fobija od paničnih napada – ili poznatija kao agorafobija, koju sam detaljnije objasnila u pretprošlom postu.
4. Post traumatski stresni poremećaj (PTSP) – je stanje koje se razvija nakon što je osoba sudjelovala u događaju opasnom po život. To se često događa nakon sudjelovanja u ratu, nakon pretrpljenog fizičkog mučenja, nakon dugotrajnog i osobito ponižavajućeg silovanja, nakon teške automobilske nesreće i slično. U takvo stanje mogu doći osobe koju su direktno doživljavale fizički užas ili su mu samo svjedočile. Reakcije osobe uključuju osjećanja užasa, bespomoćnosti i intenzivnog straha. Traumatsko iskustvo se uporno ponavlja kroz: noćne more koje uključuju zastrašujuće slike o dagađaju, mučna sjećanja na događaj u obliku slika ili misli, kroz osjećanja da se zastrašujući događaj ponovno događa, kroz razne unutarnje i vanjske podsjetnike na traumu. Osoba sa PTSP-om gubi volju za životom, zainteresiranost za sve što je ranije voljela da radi, za sve u čemu je nekada uživala, osjeća se drugačije i otuđeno od drugih, više ne osjeća ljubav i privrženost prema bliskim osobama (obitelji, prijateljima); osoba ima osjećaj da joj je budućnost uskraćena (da neće imati karijeru, prijatelje, obitelj), ne vidi nikakav smisao u životu; osoba ulaže ogromne napore da bi izbjegla osjećaje, misli i ljude vezane za traumatski događaj, često puta ima i ''crne rupe'' u sjećanju na događaj – ne može se prisjetiti nekih važnih djelova traume; jedan od čestih siptoma je i da osoba osjeća kako ona ili svijet oko nje nije stvaran, kao da je u ''nekoj magli'', kao da je duh odvojen od tijela i kao da promatrate sami sebe sa neke distance, kao da se to ne događa vama, već nekom drugom. Čak i nakon dugo, dugo vremena, nakon mnogo godina još uvijek mogu ostati jednako živi osjećaji krivice i strah vezani za traumatski događaj. Nakon par mjeseci akutni PTSP ako se odmah adekvatno ne liječi razvija se u jedno trajno i kronično stanje ankcioznosti ili agorafobije.
5. Opsesivno-kompulzivni poremećaj – Evo, prepisat ću iz jedne knjige što to točno znači: ''Opsesija je stanje u kojem osoba osjeća u mislima neprekidnu čežnju koju smatra iracionalnom i o kojoj ne može prestati razmišljati. Opsjednuta osoba često prezire te misli i intelektualno ih odbacuje, ali ih još uvijek ne može izbjeći. Kako bi pokušala spriječiti ovakve užasavajuće misli, ona često prolazi kroz ritualni kompulzivni postupak. Misao ili navika često se smatraju opsesijom ili kompulzijom ako je osoba ne može zaustaviti ili ako potroši suviše vremena na kompulzivne akcije, što joj remeti svakodnevni život. Postoji veliki broj različitih opsesija i kompulzija. Možete patiti od blage opsesije, kad dajete posebno značenje bojama ili izbjegavate određene brojeve jer su ''nesretni''. U ovom blagom obliku one se klasificiraju kao praznovjerja koja se temelje na folkloru. Međutim, ako netko snažnije izbjegava određene boje i brojke, takve misli postaju opsesivne.
U druge oblike opsesija ubrajamo one seksualne prirode koje uključuju incest ili homoseksualnost, a postoje i opsesije glede točnosti i simetrije, kada se sve mora nalaziti u savršenom redu. Drugi primjeri opsesija uključuju pretjeranu brigu o nečistoći, tjelesnim otpacima ili izlučevinama. Ozbiljnije opsesije uključuju misli o nasilju, strah od nanošenja boli drugim osobama ili samome sebi, strah od psovki ili strah da ćete morati preuzeti odgovornost zbog nečega što ste loše učinili.
Opće kompulzije uključuju neprestano brojanje do određenog broja; kontroliranja prozora, vratiju, brava ili slavina; neprestano stavljanje u red određenih predmeta; nagomilavanje ili sakupljanje različitih predmeta poput novina ili pošte. Stupanj ankcioznosti ovisi o tome koliko te kompulzije i opsesije muče pojedinca. Ako je toaletni papir postavljen na ''pogrešan'' način, tražit ćete da se položi na ''pravi'' način, tako da njegov kraj bude okrenut prema zidu. Iako ovaj slučaj asocira na kompulziju, on se ipak ne može takvim imenovati – prije bi se mogao okarakterizirati kao pedanterija. Međutim, to nije stupanj koji nas ovdje zanima budući da ga ne prate osjećaji straha ili tjeskobe.
No kad osoba ne može odoljeti svojim opsesivnim mislima ili kompulzivnim ritualima, razina anksioznosti može se uzdići do visokog stupnja. Na tom stupnju osoba bi trebala zatražiti pomoć jer više ne može normalno funkcionirati.
Otkriveno je da postoji određeni tipovi ličnosti koji su skloniji razvoju opsesivno.kompulzivnog poremećaja. (međutim, uzmite u obzir da se u vama ne može razviti opsesivno-kompulzivno poremećaj samo zato jer posjedujede jednu ili sve karakteristike koje slijede!). Riječ je o tipu ličnosti koji nije u stanju pokazivati pozitivne i srdačne emocije, kritički se odnosi prema sebi i drugima i veliki je perfekcionist koji će uvijek dati prednost radu na račun užitaka. Ova osoba će teže donositi odluke kad se suoči sa strahom i te odluke će biti presavjesne i neelastične. Oni su ustvari zatočenici vlastite ličnosti i opsesivno-kompulzivnih problema koji će se manifestirati kao posljedica.
Osobe koje pate od ovog poremećaja osjećaju se bespomoćno i sram ih je da se neće moći kontrolirati, što ih ponekad godinama sprečava da zatraže pomoć. Kad je konačno pronađu, više ne mogu normalno funkcionirati, pa ih obitelj i prijatelji nagovaraju da se podvrgnu određenom obliku terapije kojom bi se ublažili simptomi.
Još o strahu
Evo što kaže jedna poznata hipnoterapeutica o strahu:
''Kada se u našim životima dogodi neki dramatičan događaj, on može u nama ostaviti emotivni ožiljak, koji se često očituje kao strah, fobija i panika. Neki se ljudi, ovisno o njihovom karakteru ili sklonostima, mogu suočavati sa fizičkim ili emotivnim traumama uspiješnije od drugih. Dok će jedna osoba odmahnuti rukom na nezgodu, druga će se s njome godinama mučiti. U pojedinim slučajevima taj traumatski događaj može rezultirati doživotnim strahom od situacija koje podsjećaju na izvorni događaj.
Postoji nekoliko faktora koji određuju trajnost straha koji se može razviti nakon traume. Jedan ovisi o karakteru osobe i njezinoj prirodnoj otpornosti na stres, a drugi faktor vezan je uz naš uobičajeni odnos prema problemima i poteškoćama. Taj stav rezultat je prošlih iskustava i vježbi koje smo razvili tijekom čitavog niza godina. Znakovitu ulogu igra psihičko stanje u kojem se pojedinac nalazi u trenutku kada se dogodila trauma, i o tome kako su drugi reagirali na taj slučaj.
Ponekad možemo patiti od straha ili fobije, a da se ne sijećamo izvorne traume – npr. znamo da mrzimo vodu, ali se ne sjećamo da smo kao dijete upali u ribnjak. Ili svijesni smo svoje vlastite odbojnosti ili straha prema sexu, ali smo zaboravili da smo bili žrtve sexualnog zlostavljanja u djetinstvu. Traumatska sjećanja mogu se svladati u dubinama podsvijesti kako bismo izbjegli nutarnje nemire, ali zatomljene uspomene uvijek ostavljaju vidljivi trag, koji se često manifestira kao strah.
Kada osoba ima 18 godina, sposobna je i zdrava, a ne može se sama kretati uokolo ako se ne drži za nečiju ruku ili ne pridžava za rukohvat u strahu da će se prevrnuti, ili ako uopće se ne može kretati van kuće, a da za taj strah ne postoji nikakav očit razlog, tada s pravom možemo osjećati da sa našom psihom nešto nije uredu.
Ovakve neugodne osjećaje bespomoćnosti i ranjivosti jedino mogu nadmašiti osjećaji koje proživljavamo u trenutku kad nas uhvati panični napad. Reakcije koje se zbivaju u tom trenutku mogu biti tako snažne da pokazuju identične fizičke simptome kao i infarkt.''
Toliko za danas, moji dragi paničari i paničarke.
Zahvaljujem svima na podacima (i paničarima i bivšim paničarima :-) ), šaljite mi svoje podatke i dalje, jer svaki taj podatak je dragocjen i možda jednom nekome bude od koristi.... Eh, da, još bih vas zamolila da mi napišete uz podatke o rođenju i mjesec i godinu kada ste počeli paničariti, a bivše paničare bih molila da mi napišu i mjesec i godinu kada su prestali paničariti.
Hajde, recite mi (mailom ili komentarom) što je za vas, svakog ponaosob, najgore u vašem problemu? Što vas najviše boli i ljuti?
Šaljem vam svoju podršku iz daljine....
