Dragi moji Paničari!
Već duže vremena se bavim mišlju da pišem na tu temu. Sad, kada vidim koliko vas je samo na blogu, i koliko očajnički tražite bilo kakvo rješenje za vaš problem, postala sam inspirirana da nekoliko postova posvetim samo vama.
To je jedan ozbiljan i vrlo raširen problem o kojemu većina ljudi ne zna mnogo, ili čak ne zna ništa, a nažalost ne postoje kod nas ni prikladne institucije koje bi bile specjalizirane za takvu vrstu problema.
Samo onaj tko je to doživio na svojoj ''vlastitoj koži'' može da ima istinsko razumijevanje kroz što vi uistinu prolazite, i koliko vam je teško živjeti sa tim iz dana u dan, iz sata u sat, pa čak i iz minute u minutu. To je poput života u zatvoru, jer je vaša sloboda kretanja i bivanja ograničena strahom.
Ne mogu vam obećati čudotvorna izlječenja, niti vam otkriti čudotvorni lijek od kojeg će vaš problem nestati. Mogu vam samo pružiti nadu, razumijevanje i podijeliti sa vama svoje znanje i iskustvo prikupljeno iz zadnjih 15 godina mog života.
Samo si vi SAMI možete pomoći, i nitko drugi. Drugi ljudi, bilo stručni ili nestručni (prijatelji, roditelji, oni kojima je stalo do vas) mogu vam biti podrška, mogu vam ukazivati kojim smjerom bi trebali ići, ali pravo iscjeljenje leži u vama samima.
Pišem ovo sa nadom, da ako ništa drugo, barem ću biti ovdje za vas kao sićušna krijesnica koja će vam osvjetliti barem mali dio vašeg puta obavijenog tamom straha, panike, užasa, neshvaćenosti i usamljenosti.
Želim vam puno Svjetla i Ljubavi u razdobljima koja nadolaze.
Prvo ću vam objasniti anatomiju straha, a zatim ću vam post po post, korak po korak, ponuditi vježbe i načine na koji da si olakšate problem i ''pobjedite'' ga...
I za kraj vam želim reći – ne samo da je moguće izaći iz takvog stanja, već i vi to možete!
Post je objavljen 21.06.2006. u 12:35 sati.