30.10.2006., ponedjeljak

in the arms of unconsciousness dvije žive lutke hodale su kroz noć, prepuštene svojim unutrašnjim strastima. Izgradile su svoj svijet koji je prkosio svim pravilima i normama društva u kojem su se nalazile. Odisale su nekom neopisivom tajanstvenošću, mada im je pogled vrištao sve ono što su u tom trenutku željele. Između njih treperile su slike zajedničkih sjećanja i one su iz svakog njihovog djelića izvlačile sve što im je bilo imalo nepoznato i pretvarale to u njima prepoznatljiv oblik. Te ponekad nerazumljive sitnice postale su dio njih. Znale su... ako požele, mogu postati objekt razmišljanja svih ljudi koji su se tada nalazili u njihovoj blizini. Ne zato što su savršene, nego zato što su bile toliko slobodne i nesputane da je to prelazilo granicu shvaćanja drugih. U mislima su jedna drugoj bile dovoljne, ali su htjele imati ljude oko sebe. Voljele su se utopiti u masi i uživati spoznaju da su ih naoko uvjerile kako su poptuno obične. Makar samo taj trenutak... jer nisu znale u koju će ih dimenziju nepredvidljiv vrtlog sudbine idući put odbaciti.

- 17:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.10.2006., subota

popevke sam slagal i rojžice braal jučer je štrumfetica pohodila velki grad skupa s ifkom. tj. bila sam prisiljena pratit ifku u njenoj potrazi za benetonom i vunenom kapom s ružicom koja izgleda kao one tvrde stvari na tortama na kojima svaki put polomim zube, al šta'š kad ne volim ništa bacit. pa, tako mi šetkaramo ilicom i naravno fulamo skretanje za cvjetni. to vam je tak kad počnete tračat ljude iz društva a ne sjedite na kavi. al nema beda, ifka i ja se nonšalantno okrenule za 180 i istim se putem zapičile dalje. je da su nas ljudi čudno gledali, al več smo navikle da se ljudi nikako ne mogu priviknut na nas. hm... uopće ne kužim zaš, al nema veze. kad smo tako napokon pronašle slavne kape ifka nije mogla propustit priliku da se zdrekne na jednu tetu prodavačicu : ''oprosite, PA GDJE SU NESTALE U KAPE U SMEĐOJ BOJII?'' haha... da ste vidli žensku, skamenila se. a jadna teta... ona si zabrijala da će ifka pristojno postavit neko bedasto pitanje na koje će ona onda moć nepristojno odgovorit. e, ne zna ona da je ifku bolje ne dirat kad su pitanju pokrivala za glavu. i tako teta bez jedne riječi počne kopat po hrpi s kapama i izvuče posljednjeg pokrivalca s ružicom. ifka je sva vesela i poletna kaj napokon ima svoju kapicu hopsala kraj mene cijelo vrijeme dok smo čekale tramvaj. iduća postaja trebao je bit birc u kojem ćemo proslavit život i velki nam grad. kako je slijedio nama omiljeni dio, uletile smo u prvi tramvaj koji je stajao. kad je tramvaj krenuo, smotana ifka je skoro po peti put odletila na drugi kraj, za poludit! dok sam joj ja entuzijastično objašnjavala da se primi za jebenu štangu jer je ja neču skupljat po podu, ona je mene tukla s vrećicom i torbom (koja ima zlatni lokot na sebi, pa si vi mislite kak to izgleda) i cvilila da nije ona kriva neg mutavi vozač. kad smo se napokon primirile (kolko se mi več možemo primirit) ja skužim da se tramvaj nekak čudno kreće. onda mi se upalila žaruljica i odvalila sam se smijat. kad sam napokon došla do zraka i kroz smijeh rekla da idemo u krivom smjeru ifka je poprimila sve nijanse roze i crvene koje postoje. iskreno, isprva sam se pobojala da će primit neku babu i bacit je na mene, al onda sam skužila da se i ona smije pa mi je bilo lakše. (s njom se nikad ne zna) kad je tramvaj napokon stao (malo mu je duže trebalo) ifka se klela i kunula da se više nikad neče vozit samnom. (naravno da sam ja kriva) tak da smo ko prave selske puce pješaka išle do birca. kasnije na vlak i natrag u selo moje malo. i onda još u selu na pivicu, al o tom sad neću pisat. pa, neznam ja sad jel se može iz ovog sveg izvuć neka pouka, osim možda da nikad nejdete negdje samnom i ifkom ak ne volite bit u centru pažnje. pozdrav ifki!

- 14:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

18.10.2006., srijeda

umjetničko djelo na svakome od nas čudno je kako ponekad osjetimo da možemo skinuti masku s lica. masku, koju smo izgradili prvi put kada smo bili povrijeđeni. i ona nas od tada predstavlja drugima onoliko koliko joj mi dopustimo. teško je kad netko ne zna prepoznati vrijeme kada se maske skidaju. trenutak istine uvijek nas prati. samo pitanje je kada ćemo mi zaostati na putu svijesti i kako ćemo se s tom istinom 'sudariti'. maske su samo make up, a prava osoba skriva se ispod. nekad su to slojevi i slojevi najtežeg pudera i skupog rumenila, a nekad samo namazane usne. opet, kako to pjesma savršeno kaže Make up, maska na svakom licu Make up, pretvara zvijer u pticu Make up, krejon sto cini ljude Make up, Krista sa srcem Jude Make up, ta suma zivih sjena Make up, covjeka vise nema Samo jos tvoje oci sjaje u ovoj noći... Make up, debeli namaz sminke Make up, i niceg ispod krinke. Make up, tijela u gluhoj noci Make up, grce se u samoci Make up, sve putove je moje Make up, prekrio potez boje Samo jos tvoje oci sjaje u ovoj noći.

- 00:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

12.10.2006., četvrtak

ta tišina... eh... sad bi ja trebala nešto, po mogućnosti, originalno i pametno napisati. al moram priznat da nemam inspiracije. ne tolko da ne znam o čem bi pisala, ja uvijek imam još nešto za reć (Di ti šuti!) :) al mi se nekak čini da ništa od tog nije toliko bitno. nema ničeg što mi okupira misli dovoljno dugo. hm... doduše... ima nešto što me danas apsolutno oduševilo. nije to ništa nevjerojatno, rijetko niti išta slično. u biti, to se dešava stalno. ali ja sam to prepoznala kao nešto posebno, vrijedno pažnje. jeste li ikad pomislili kako bi bilo imati neki tajni život? nešto što bi radili s vremena na vrijeme, sami (ili s još nekim ;P )a da to nitko osim vas ne bi znao. pod nitko, mislim nitko. čak ni vama najbliža osoba. to bi bio svijet poznat samo vama. svijet u kojem ste vi glavna i jedina pojava. i da. znali biste da je upravo on onaj komadić slagalice koji vam je oduvijek falio. i činio bi vas sretnim. nekad bi u efektu možda poželjeli sve izbrbljati nekome do kome vam je stalo. jer bi htjeli da se on veseli s vama. ali onda biste shvatili... ako to napravite, sve nestaje. nestao bi vaš svemir. tako bi odolijevali svaki put potrebi da sve ispričate nekome. jer bi iznova osjećali neizmjerno zadovoljstvo kad bi pobjegli. i to bi vam bio sasvim dovoljan razlog da šutite. ... jako malo ljudi je sposobno imati ili živjeti tajnu a da se ona ne sazna. teško je to. sudbina vas konstantno stavlja na kušnju... i ako ste slabi, ako popustite, cijeli trud pada u vodu. a posljedice su ponekad još gore nego što bi prije bile. no, prije ili kasnije, nešto bi se dogodilo i vaša tajna više se ne bi činila tako lijepom. ne bi vas usrećivala kao nekad. i to bi vam se svake minute vrtilo po glavi. na kraju bi došli do točke, u kojoj bi žalosni i bijesni... kad više tako jednostavno ne bi mogli dalje... sve pustili iz sebe. upakirali biste sve što osjećate u rečenice i izrekli sve na licu mjesta, jasno i glasno. ... ako ste srečković, čuo bi vas samo neki stranac na ulici. ...

- 00:28 - Komentari (29) - Isprintaj - #

02.10.2006., ponedjeljak

daleko od svega sanjala sam te, prijatelju. opet? da, opet. ali ovoga je puta nešto bilo drugačije. tvoje lice, tvoje ruke, tvoje oči... to je ostalo isto. tvoj osmijeh bio je neodoljiv kao i uvijek. ali tvoje riječi... one su zvučale drugačije. zvučale su nekako ozbiljno. pomalo bojažljivo s nekom dozom težine u sebi. svakim izrečenim slovom dalo se naslutiti da se nešto čudno događa. nešto se mijenja... i to mi se nije sviđalo. pogledala sam te ozbiljno i shvatila da to što govoriš nije još jedna od tvojih djetinjastih spački koje si mi znao raditi... ne... ovo si bio ti. ali onaj dio tebe koji ja dosad nisam poznavala... ''što se događa?'' upitala sam te tihim glasom. pogledao si me kao da me prvi puta vidiš. ''zašto?'' rekao si potpuno iznenađen mojim pitanjem. ''pa... zašto tako zvučiš? tako čudno. znaš da te poznajem, nemoj lagati da nije ništa.'' nasmijao si se. potapšao si me po glavi na onaj iritantan način na koji već ti znaš. ''a kako ja to zvučim? jel ti to opet čuješ neke glasove u glavi? e, rekao sam ti da tebaš manje pit...'' rekao si veselo. u tom trenutku pomislila sam da se možda ipak varam. da se možda stvarno ništa nije promijenilo i da mi se sve to učinilo. ali samo nakratko... jer sam znala da posjeduješ nešto čime možeš natjerati ljude da ti povjeruju bilo što. no s vremenom, ja sam postala otporna na to. ''hm... da, možda.'' nasmiješila sam se i zagledala u tvoje lice. i shvatila. ''pa dobro, onda kad smo to riješili... idem ja.'' rekao si i skočio sa zidića na kojem smo sjedili. napravio si tek par koraka kad sam izgovorila tvoje ime. okrenuo si se i kimuo glavom onim pokretom koji pita -šta je-. ''... zar i mi odrastamo?'' pitala sam te. zamislio si se na sekundu. onda si se trgnuo i rekao ''hm... da, možda.''

- 17:31 - Komentari (42) - Isprintaj - #