dvije žive lutke hodale su kroz noć, prepuštene svojim unutrašnjim strastima. Izgradile su svoj svijet koji je prkosio svim pravilima i normama društva u kojem su se nalazile. Odisale su nekom neopisivom tajanstvenošću, mada im je pogled vrištao sve ono što su u tom trenutku željele. Između njih treperile su slike zajedničkih sjećanja i one su iz svakog njihovog djelića izvlačile sve što im je bilo imalo nepoznato i pretvarale to u njima prepoznatljiv oblik. Te ponekad nerazumljive sitnice postale su dio njih. Znale su... ako požele, mogu postati objekt razmišljanja svih ljudi koji su se tada nalazili u njihovoj blizini. Ne zato što su savršene, nego zato što su bile toliko slobodne i nesputane da je to prelazilo granicu shvaćanja drugih. U mislima su jedna drugoj bile dovoljne, ali su htjele imati ljude oko sebe. Voljele su se utopiti u masi i uživati spoznaju da su ih naoko uvjerile kako su poptuno obične. Makar samo taj trenutak... jer nisu znale u koju će ih dimenziju nepredvidljiv vrtlog sudbine idući put odbaciti.
Post je objavljen 30.10.2006. u 17:35 sati.