Na putu za Rajski Grad

Nije me bilo tjedan i nešto ako ste slučajno primijetili... Ne idem na tuđe blogove, ne idem na svoj... Nemam u zadnje vrijeme baš pristup Netu, ne da mi se, a i nemam o čemu pisat, mislim bar ne lošem, a ovo veselo ne volim opisivat... Tako da... Idem na pauzu... Dužu, kraću... Nemam pojma... Nije bitno... Javit ću se svima kad se vratim, obećajem... Dotad...
Čuvajte se, pazite se... Ali i uživajte!

Dok tiho otkucava i četvrti sat sa zvonika, tišina zuji u ušima, a misli se otimaju i lete samo na jedno mjesto, samo jednoj osobi... Samo na neke događaje koji su ispunjavali srce, onda i sad... Sretna vremena... Koja još uvijek traju... Čini se eonima, stoljećima, tisućljećima... Sreća poništava sve one ružne stvari koje stvaraju nervozu, paniku, nemir... Lijepe misli odagnaju sve ružne snove, sav umor... Sve što joj treba je njegovo lice pred njenim očima da usne zatitraju u osmijeh potpuno nenamjerno i nevino... Čuje se tihi pjev ptica... Ahhh možda bi mogla dočekati i zoru pa fotografirati... bila bi to lijepa uspomena... prvi slikani izlazak sunca... a inspiracija je samo on... On, zbog čijih dodira drhti, on, čiji su poljupci slatki...



/Sjećam se prvog poljupca
Samo on je bio sladak
Sjećam se prvog dodira
Samo tada sam drhtao/

Jura, i ti falivaš


UPDATE::

...Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je Ijubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijedit i zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

Charles C. Finn

Sjedila je sasvim sama dok se pun mjesec nazirao kroz krošnje stabala... Cijeli park je izgledao nekako sablasno i prijeteće... Bura je šibala po njoj i osjećala je kako se trese od hladnoće... Svud okolo su bili neki čudni, strani ljudi koji su je blijedo gledali...
No, na njenim usnama je titrao osmijeh... Kao i danima prije... Svi su se čudili iznenadnoj promjeni njenog raspoloženja... Tvrdili su joj da je manično-depresivna i da treba liječenje... A ona je ljubomorno čuvala tajnu da zle misli ne okrenu sreću protiv nje... Cvjetala je ko nikad prije u životu i to se moglo vidjeti po sjaju u njenim očima koje su svakim danom sve više blistale...
Pokraj nje su prolazili ljudi puteljkom i gledali upitno u nasmijanu usamljenu djevojku, ali ona se nije obazirala... Vanjski svijet ne postoji... Sve do jednog trenutka: dok ne ugleda njega! Digne se se radosno s klupe, skoro pa potrči, no svlada se jer zna da će ionako biti ubrzo u njegovom zagrljaju, a njegove usne na njenima...
Dok je uživala u njegovom parfemu i umirala i ponovno se rađala u njegovim rukama, misli su se neprestance rojile glavom...
„Da, danas sam sretna, a što sutra? Da li je moguće da se ovo i meni događa? Napokon je li to to? Ono što sam čekala, ono čemu sam se nadala? Da li je ovo što osjećam samo trenutno ushićenje, možda mi uopće nije stalo do njega... Možda čim me pusti iz svojih ruku moje srce prestane ovako tući..? Što ako su ova krila samo privid, halucinacija..?“
Podignula je glavu s njegovog ramena i pogledala ga u oči koje su sjajile srećom jednako kao njene... I vidjela je u njima odraz svog lica koji joj je konačno bio lijep...
„U redu.... Prepuštam se sreći.... Dajem ti svoje srce, radi što hoćeš... Ali samo da ovo ne bude još jedan Ikarov let...“

Isto mjesto, ista klupa, isti sat... Već treći dan za redom... Stoji, pa sjedi, pa opet stoji... Čeka... Al njega nema... I polako pada mrak... I već je noć... Vjetar se podiže, a more monotono udara o stijene nervirajući je svojim bezličnim glasanjem... Zebe u hladnoj noći bez zvijezda, bez mjeseca... Do nje dopire tek sjaj svjetiljki u blizini... I svjetlo u njoj... Koje se polako gasi... Baš kao i nada u njoj... Nema ga... Neće ni doći... Sama... Posve je sama u toj tamnoj noći koja sve više prijeti...
Suze... Polagano teku niz njeno lice.. Njeni jecaji isprekidano se dižu k nebu koje večeras nema razumijevanja za nju... Nema snažnih ruku koje bi je zagrlile i utješile... Ruku za kojima žudi... I zna, sutradan će sa smiješkom (tek sa trakom boli u očima koji nitko ne vidi) reći kako više njega nema tu... I možda... A možda će joj biti stvarno svejedno... Što znači još jedna bol?
Ide polako kući, vuče nogu za nogom, ne da joj se ništa... Nitko ne obraća pozornost na suze u njenim očima, a jedna topla riječ bi joj sad značila više no pronalazak El Dorada...
Dolazak kući... Ne, ne želim leći u krevet... Opet ću samo misliti na njega... Na to što mi je napravio... Ne, moram nešto poduzeti...
Polako stavlja ključ u ključanicu odjeljka u staroj drvenoj vitrini... Spušta vrata... Uzima je kao dragocjenost, skine čep i primakne otvor k usnama... Polagano otpije uživajući u paljenju koje izaziva u njenim ustima i duž grla te u toplini koju stvara u želucu... Još, još, još...!
Sjeda u svoju omiljenu fotelju, pali televiziju i gleda neku glupu romantičnu komediju... Polagano ispijajući, već pola boce je prazno... U njenoj glavi neki čudni filmovi, polagano okretanje prostorije, izmaglica od koje se osjeća omamljeno... I tako savršeno... Mmmmm... Koji dobar osjećaj!
A onda... iznenada joj pogled padne na narukvicu koju joj je poklonio... Opet počme plakati... I shvati da ne može svoju bol utopiti u piću... Sjeti se riječi koje je nekad negdje pročitala : "Pokuša san utopit tugu... Al uzalud! Prokleta stvar je naučila plivat!"


*ma ne brinite, totalna izmišljotina... ovaj put stvarno *