Na putu za Rajski Grad

Dok tiho otkucava i četvrti sat sa zvonika, tišina zuji u ušima, a misli se otimaju i lete samo na jedno mjesto, samo jednoj osobi... Samo na neke događaje koji su ispunjavali srce, onda i sad... Sretna vremena... Koja još uvijek traju... Čini se eonima, stoljećima, tisućljećima... Sreća poništava sve one ružne stvari koje stvaraju nervozu, paniku, nemir... Lijepe misli odagnaju sve ružne snove, sav umor... Sve što joj treba je njegovo lice pred njenim očima da usne zatitraju u osmijeh potpuno nenamjerno i nevino... Čuje se tihi pjev ptica... Ahhh možda bi mogla dočekati i zoru pa fotografirati... bila bi to lijepa uspomena... prvi slikani izlazak sunca... a inspiracija je samo on... On, zbog čijih dodira drhti, on, čiji su poljupci slatki...



/Sjećam se prvog poljupca
Samo on je bio sladak
Sjećam se prvog dodira
Samo tada sam drhtao/

Jura, i ti falivaš


UPDATE::

...Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je Ijubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijedit i zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

Charles C. Finn