Na putu za Rajski Grad

Sjedila je sasvim sama dok se pun mjesec nazirao kroz krošnje stabala... Cijeli park je izgledao nekako sablasno i prijeteće... Bura je šibala po njoj i osjećala je kako se trese od hladnoće... Svud okolo su bili neki čudni, strani ljudi koji su je blijedo gledali...
No, na njenim usnama je titrao osmijeh... Kao i danima prije... Svi su se čudili iznenadnoj promjeni njenog raspoloženja... Tvrdili su joj da je manično-depresivna i da treba liječenje... A ona je ljubomorno čuvala tajnu da zle misli ne okrenu sreću protiv nje... Cvjetala je ko nikad prije u životu i to se moglo vidjeti po sjaju u njenim očima koje su svakim danom sve više blistale...
Pokraj nje su prolazili ljudi puteljkom i gledali upitno u nasmijanu usamljenu djevojku, ali ona se nije obazirala... Vanjski svijet ne postoji... Sve do jednog trenutka: dok ne ugleda njega! Digne se se radosno s klupe, skoro pa potrči, no svlada se jer zna da će ionako biti ubrzo u njegovom zagrljaju, a njegove usne na njenima...
Dok je uživala u njegovom parfemu i umirala i ponovno se rađala u njegovim rukama, misli su se neprestance rojile glavom...
„Da, danas sam sretna, a što sutra? Da li je moguće da se ovo i meni događa? Napokon je li to to? Ono što sam čekala, ono čemu sam se nadala? Da li je ovo što osjećam samo trenutno ushićenje, možda mi uopće nije stalo do njega... Možda čim me pusti iz svojih ruku moje srce prestane ovako tući..? Što ako su ova krila samo privid, halucinacija..?“
Podignula je glavu s njegovog ramena i pogledala ga u oči koje su sjajile srećom jednako kao njene... I vidjela je u njima odraz svog lica koji joj je konačno bio lijep...
„U redu.... Prepuštam se sreći.... Dajem ti svoje srce, radi što hoćeš... Ali samo da ovo ne bude još jedan Ikarov let...“