San ili java!?
Sunčan dan. Stojim u lepršavoj jaknici, oskudno odjevena i osjećam kako mi lagani povjetarac mazi kosu i lice. Sretna sam. Za mene to je centar svijeta. To je ono što sam oduvijek željela, ono o čemu sam oduvijek maštala. Dogodilo se to još prije 7 godina, postao je moj cilj. Bilo je ljeto. Oko mene prekrasni ljudi, nasmijani i bez briga. Bilo je savršeno. Tad sam se prvi puta zbilja sprijateljila sa starom prijateljicom. Okusile smo nešto što nikada prije nismo. Bile smo u nekom transu, stanju nekog drugog svijeta, otvorili su nam se vidici. Bile smo mlade i lude, ništa nam nije stajalo na putu. Obećala sam joj da ću je zauvijek voljeti i da ćemo kad tad moći piti jutarnje kave i pričati na špici uživajući u suncu i komadima. Dugo, dugo me držao jedan divan osjećaj smirenosti... jedan prekrasan san kojeg sanjam još i danas. A prošlo je toliko godina, u meni se ništa nije promijenilo, niti jedan jedini dan nisam požalila što sam sanjala o onome što je još uvijek u velikoj neizvjesnosti... Bilo je tu svega, uspona i padova, smijeha i suza, dobrih i loših ljudi, ali uvijek ti nekako umemorirani ostaju oni kvalitetni ljudi, oni s kojima si se smijao do suza. No takvih je malo, nažalost, vrijeme je barijera, neki su kročili u bračnu zajednicu, neki su se promijenili, s nekima više ne razgovaram zbog nekih sitnica, a ostali su se odselili u veći grad. Trbuhom za kruhom, zbog boljih mogućnosti, dobre zajebancije.. svatko ima neki svoj razlog. Napada me jedan grozan osjećaj kao da sam još jedino ja ostala ovdje, želje su jedno, mogućnosti drugo i sve mi je teže živjeti s tim. Znam da će doći taj dan kad ću ponovo bit sretna, kad ću stajati u centru okupana suncem sa starim prijateljima. Ljudi su pohlepni, bezobrazni, govore razne stvari, obeshrabruju te, a sve samo iz svojih interesa. Žele te pored sebe i nije im bitno hoćeš ti ovdje gdje si sada biti sretna, bitno je da si zauvijek u njihovim životima. Da je u mojoj moći, pokupila bih par najboljih ljudi i povela ih sa sobom da vide kako je vani drugačije. Kažu, falili bi im roditelji, prijatelji, znanci, neke male uobičajene stvari na koje su naviknuti, pitam se što bi meni falilo... Dolazim samo do jednog odgovora, falila bi mi mama. Falila bi mi njena kuhinja i uvijek topal ručak na stolu, svježe oprana odjeća i briga oko svega što mi sada smeta. Uvijek joj prigovaram da se previše brine, nekada je to zbilja naporno. Jedino dijete sam i tretrana sam kao kraljica još od rođenja. Imala sam sve što sam htjela, radila što sam htjela, nikad veće konflikte s mamom nisam imala. Znam da ću jednoga dana kad mi se ostvare snovi žaliti za prošlim danima, za mamom koju sam ostavila u drugom gradu samu i za trenutke kada sam joj mogla reći da je volim, a nisam. Znam da će mi falit. S druge strane, osjećaj slobode neopisivo je dobar, pogotovo dok radiš apsolutno sve što hoćeš, u vremenu u kojem hoćeš i s kim god hoćeš. Nema kontrole, samo sloboda i ti. Prekrasno.. |
Kenjaža...
Neki dan sam se vratila s jedne jako lijepe "ekskurzije" koju sam provela malo u radu, više u zajebanciji i, kako to obično biva, sad sam u totalnom jebenom kurcu. Sve me jebe, osjećam se kao da se crni oblak nadvio nada mnom i konstantno visi i ispušta govna koja ja nekako pokušavam izbjeći. Ušla sam u neku jebenu rutinu (mrzim rutinu), nish mi se ne da, nit učim, nit radim kak spada, samo laprdam i gubim vrijeme na nebitnim stvarima (tak me stara svaki dan pili po mozgu). Mislila sam da će se stvari nekako riješit same od sebe ako malo promijenim okolinu, odem na put na tih desetak dana i kad se vratim, stvari će se nekako same posložit kao i uvijek. Ali ovaj put nije tako. Faks me, ajmo reći, kolko tolko ne jebe toliko premda bih sad sve dala da imam tu sposobnost da diplomiram za par mjeseci i preselim se u Zagreb, da si nađem neki pristojan job i krenem iz početka. Ali to je zasad nemoguće. Posao me frustrira, nemam više tog entuzijazma, ne dolazim nasmijana na posao, ne razgovaram sa strankama kao s prijateljima (to mi nikad prije nije bio problem... sad je), ne dajem svoj maksimum. Nekad bih bila najbolja u onome što radim, a sad se već mjesecima nisam ničim istakla, svi su bolji od mene, ja sam jednostavno na nekom drugom mjestu. Pas mi je bolestan, ima bronhitis. Boluje već mjesecima. Gledam ju kako se pati, i ona i stara su izvan sebe, stara se postavlja kao da joj je jedino dijete, previše ju voli... Ne zamjeram, volim ju i ja, nekako pokušavam održat stvari razumnima, objasnit staroj da je pas star i da će kad tad doći i njen kraj, ali ona kao da to ne želi prihvatit. Izbjegava neizbježno... Pitam se tko je glava obitelji. Okej, stara mi je preemocionalna žena, lako se rasplače, sve ju dira, ja nisam, ne znam plakat. Plačem kad je to zbilja jedino rješenje (ili kad se napijem, lol). Dečko, o tome da ne govorim, isto rutina koja me ubija... trudim se da ne bude tako, ali očito mi ni to ne uspijeva. Razmišljam o tome da li ja uopće sad trebam ozbiljnu vezu... Izašla sam iz veze prije godinu dana u kojoj sam bila skoro 5 godina, koja me gušila i stavljala mi okove, a neposredno nakon našla sam si novog frajera... Želja mi je bila nakon veze bit jedno vrijeme solo jer sam se trebala ispucat, ali nisam. "Ispucavanje" je trajalo par mjeseci sa sadašnjim i onda se dogodila zaljubljenost pa smo ušli u vezu. Sad osjećam kako sve nekako opada, krivulja na grafu više nije uspravna nego ili stoji ili pada, a ne mogu se požalit da nešto ne valja, da ne štima, on je super dečko, ne svađamo se, nego jednostavno nešto fali... fali u meni. Fali nekog žara, uzbuđenja, akcije... gdje se to sakrilo??? |
< | ožujak, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv