Neki dan sam se vratila s jedne jako lijepe "ekskurzije" koju sam provela malo u radu, više u zajebanciji i, kako to obično biva, sad sam u totalnom jebenom kurcu. Sve me jebe, osjećam se kao da se crni oblak nadvio nada mnom i konstantno visi i ispušta govna koja ja nekako pokušavam izbjeći. Ušla sam u neku jebenu rutinu (mrzim rutinu), nish mi se ne da, nit učim, nit radim kak spada, samo laprdam i gubim vrijeme na nebitnim stvarima (tak me stara svaki dan pili po mozgu). Mislila sam da će se stvari nekako riješit same od sebe ako malo promijenim okolinu, odem na put na tih desetak dana i kad se vratim, stvari će se nekako same posložit kao i uvijek. Ali ovaj put nije tako. Faks me, ajmo reći, kolko tolko ne jebe toliko premda bih sad sve dala da imam tu sposobnost da diplomiram za par mjeseci i preselim se u Zagreb, da si nađem neki pristojan job i krenem iz početka. Ali to je zasad nemoguće. Posao me frustrira, nemam više tog entuzijazma, ne dolazim nasmijana na posao, ne razgovaram sa strankama kao s prijateljima (to mi nikad prije nije bio problem... sad je), ne dajem svoj maksimum. Nekad bih bila najbolja u onome što radim, a sad se već mjesecima nisam ničim istakla, svi su bolji od mene, ja sam jednostavno na nekom drugom mjestu. Pas mi je bolestan, ima bronhitis. Boluje već mjesecima. Gledam ju kako se pati, i ona i stara su izvan sebe, stara se postavlja kao da joj je jedino dijete, previše ju voli... Ne zamjeram, volim ju i ja, nekako pokušavam održat stvari razumnima, objasnit staroj da je pas star i da će kad tad doći i njen kraj, ali ona kao da to ne želi prihvatit. Izbjegava neizbježno... Pitam se tko je glava obitelji. Okej, stara mi je preemocionalna žena, lako se rasplače, sve ju dira, ja nisam, ne znam plakat. Plačem kad je to zbilja jedino rješenje (ili kad se napijem, lol). Dečko, o tome da ne govorim, isto rutina koja me ubija... trudim se da ne bude tako, ali očito mi ni to ne uspijeva. Razmišljam o tome da li ja uopće sad trebam ozbiljnu vezu... Izašla sam iz veze prije godinu dana u kojoj sam bila skoro 5 godina, koja me gušila i stavljala mi okove, a neposredno nakon našla sam si novog frajera... Želja mi je bila nakon veze bit jedno vrijeme solo jer sam se trebala ispucat, ali nisam. "Ispucavanje" je trajalo par mjeseci sa sadašnjim i onda se dogodila zaljubljenost pa smo ušli u vezu. Sad osjećam kako sve nekako opada, krivulja na grafu više nije uspravna nego ili stoji ili pada, a ne mogu se požalit da nešto ne valja, da ne štima, on je super dečko, ne svađamo se, nego jednostavno nešto fali... fali u meni. Fali nekog žara, uzbuđenja, akcije... gdje se to sakrilo???
Da se vratim na svoju "ekskurziju"... bilo mi je prejebeno! Upoznala sam hrpu divnih ljudi, prekrasnih ljudi, bila na mjestima na koja ni u ludilu ne bih izašla, ali eto, oni su me odveli, iskusila neke nove stvari o kojima sam dosad samo maštala, obišla cijeli grad uzduž i popreko... Sad me jebe što se uvijek jebeno vežem za ljude i po tom pitanju sam turboemocionalna i jako mi fale. Koliko će me taj feeling držati nemam pojma, ali bih iz petnih žila htjela da što prije izađe iz mene. Drugačije nije moguće, bar ne sada. Ne znam, ne vjerujem da je išta moguće, prvi put u životu ne znam šta da osjećam i ne znam šta da mislim, a takvo stanje nije nimalo ugodno. Dal da se povučem, dal da ostanem, dal da uopće o tome razmišljam!? Jebena analiza! Jebena! Uvijek je tu, ne mogu je izbjeć, barem ne sad. Prokleto vrijeme! Zar stoji!? Kad će proći tih godinu, dvije!? Čini se kao čitava vječnost, prokleto vrijeme... Pare, zašto nisam tajkunova kćer!? Zašto nisam glupava sponzoruša da me neki ćelavac oblači i pleše kako ja sviram u zamjenu za sex ili samo zašto jednostavno ja ne dobijem na lottu!? Kako bi se stvari izmijenile iz korijena... Patim za velikim gradovima, apsolutno sam sigurna da u ovoj sredini ne želim ostat. Grad je super, lijep, ima sve što ti treba, sve ti je blizu, nema žurbe, ali opet nešto fali. Kako sam ja hiperaktivna persona, takav život i tražim. Ovdje se ne mogu izrealizirat do kraja. Prijatelji mi kažu da je takvo razmišljanje vođeno time što kad dođem kod njih na svojevrsne zabavice, a.k.a. vikende, promijenim okolinu i maknem se iz svog grada i da je to normalno da se tak osjećam jer je i njima tako kad dođu k meni. To čisto sumnjam, ali neka im bude. Zapravo nitko ne zna kak se ja osjećam, kako venem u ovome gradu, kako sam željna promjene...
Ništa, ne volim dramatizirat previše, ne volim dugačke kenjaže, mrzim ekipu koja je stalno u nekim problemima i koja kofol iz njih ne zna izaći zato ne želim da ispadne da sam ja jedna njih. Stajem, povlačim se, to obično radim kad osjetim da sam zabrijala. Ulazim u rasprave kad se radi o nekom drugom, ali sad sam sama, dal da sa sobom ulazim u rasprave!? Ne, previše se cijenim da bih si to dopustila... Još ću koji dan malo prespavat, a onda ću vidjet, osjećaj će sigurno bit bolji od ovoga...
Post je objavljen 16.03.2006. u 14:26 sati.