Zrćomanka i zrćomanije

petak, 31.03.2006.

San ili java!?

Sunčan dan. Stojim u lepršavoj jaknici, oskudno odjevena i osjećam kako mi lagani povjetarac mazi kosu i lice. Sretna sam. Za mene to je centar svijeta. To je ono što sam oduvijek željela, ono o čemu sam oduvijek maštala. Dogodilo se to još prije 7 godina, postao je moj cilj. Bilo je ljeto. Oko mene prekrasni ljudi, nasmijani i bez briga. Bilo je savršeno. Tad sam se prvi puta zbilja sprijateljila sa starom prijateljicom. Okusile smo nešto što nikada prije nismo. Bile smo u nekom transu, stanju nekog drugog svijeta, otvorili su nam se vidici. Bile smo mlade i lude, ništa nam nije stajalo na putu. Obećala sam joj da ću je zauvijek voljeti i da ćemo kad tad moći piti jutarnje kave i pričati na špici uživajući u suncu i komadima. Dugo, dugo me držao jedan divan osjećaj smirenosti... jedan prekrasan san kojeg sanjam još i danas. A prošlo je toliko godina, u meni se ništa nije promijenilo, niti jedan jedini dan nisam požalila što sam sanjala o onome što je još uvijek u velikoj neizvjesnosti... Bilo je tu svega, uspona i padova, smijeha i suza, dobrih i loših ljudi, ali uvijek ti nekako umemorirani ostaju oni kvalitetni ljudi, oni s kojima si se smijao do suza. No takvih je malo, nažalost, vrijeme je barijera, neki su kročili u bračnu zajednicu, neki su se promijenili, s nekima više ne razgovaram zbog nekih sitnica, a ostali su se odselili u veći grad. Trbuhom za kruhom, zbog boljih mogućnosti, dobre zajebancije.. svatko ima neki svoj razlog. Napada me jedan grozan osjećaj kao da sam još jedino ja ostala ovdje, želje su jedno, mogućnosti drugo i sve mi je teže živjeti s tim. Znam da će doći taj dan kad ću ponovo bit sretna, kad ću stajati u centru okupana suncem sa starim prijateljima. Ljudi su pohlepni, bezobrazni, govore razne stvari, obeshrabruju te, a sve samo iz svojih interesa. Žele te pored sebe i nije im bitno hoćeš ti ovdje gdje si sada biti sretna, bitno je da si zauvijek u njihovim životima. Da je u mojoj moći, pokupila bih par najboljih ljudi i povela ih sa sobom da vide kako je vani drugačije. Kažu, falili bi im roditelji, prijatelji, znanci, neke male uobičajene stvari na koje su naviknuti, pitam se što bi meni falilo... Dolazim samo do jednog odgovora, falila bi mi mama. Falila bi mi njena kuhinja i uvijek topal ručak na stolu, svježe oprana odjeća i briga oko svega što mi sada smeta. Uvijek joj prigovaram da se previše brine, nekada je to zbilja naporno. Jedino dijete sam i tretrana sam kao kraljica još od rođenja. Imala sam sve što sam htjela, radila što sam htjela, nikad veće konflikte s mamom nisam imala. Znam da ću jednoga dana kad mi se ostvare snovi žaliti za prošlim danima, za mamom koju sam ostavila u drugom gradu samu i za trenutke kada sam joj mogla reći da je volim, a nisam. Znam da će mi falit. S druge strane, osjećaj slobode neopisivo je dobar, pogotovo dok radiš apsolutno sve što hoćeš, u vremenu u kojem hoćeš i s kim god hoćeš. Nema kontrole, samo sloboda i ti. Prekrasno..

Dakle... živim za dan D! Dan selidbe, osjećam leptiriće u trbuhu, užurbano spremam kofere i palim pilu. Mama plače, ja joj i dalje ne govorim da je volim, samo ju potapšam po ramenima i krenem. Očekuje me kratak put za dug život i moji prekrasni ljudi koji su dočekali taj dan. Prisjećamo se starih trenutaka, smijemo se dogodovštinama, neki su se uozbiljili, a ja se osjećam kao da sam tek sad počela živjeti. Nikada do tad se nisam osjećala tako posebnom. Imam diplomu u rukama, stan, auto, ljude pored sebe i slobodu. Okrećem novi list i učim se živjeti u velegradu. Do tad, svih tih godina, pomisao na buduće dane bacao me u stanje manične depresije. Gušila sam se u svom gradu, venula sve više, nije mi bilo pomoći. Jedina pomoć bila je kad bih se s ekipom za vikend zapila vani i tad bi se te prejake želje utopile u galonima cuge ili kad bih skupila kakvu paru i zaputila se u metropolu. Nakon toga, opet sve u krug. Monotonija je ono što prezirem najviše od svega, nedostatak zajebancije, dobrih provoda. Hiperaktivna sam, ne mogu si moći. Ima ih, naravno, ali se u tjednima toliko izgube kao da je prošlo čitavih mjesec dana, a radi se od vikenda do vikenda. I kako onda da imaš želju ostati tamo gdje jesi!? Druga, možda i najvažnija stvar je ljubav. Voljela sam i voljet ću opet, ali u ovome gradu to je gotovo nemoguće. Potencijalni frajeri ili mi uopće nisu privlačni, ili ih već znam od ranije, ili znam nekog tko je prije petljao s njima, ili su u vezi već godinama... Mnoge moje prijateljice i poznanice dijele isto mišljenje kao ja, razočarane su. Ne slušaju me kad kažem da spreme kofere i da krenemo u metropolu. Skeptične su, ne znam zašto. Gore od ovoga ne može biti. Ovo je dno dna. Mlada sam, dobra prilika, a ja ne nalazim srodnu dušu, srce pati, tijelo štedi... Prisjećam se samo koliko dobrih prilika sam imala, a niti jedna nije u mom gradu. Koliko propuštenih prilika, koliko neprospavanih noći, koliko sanjarenja. Mnogi misle da nisam emocionalna osoba zbog mojih čvrstih stavova, ponekad agresivnosti, hladnog stava i sl. Zapravo nemaju pojma koliko se vežem za ljude, samo nisam od onih cura koje sline i ne daju frajeru da diše i da ima svoj život i slobodu. Naprotiv, smatram da je temelj jedne kvalitetne veze bash u tome, dati partneru da se osjeća slobodnim, a pružit mu ljubav, biti mu podrška i sa zajedničkim jezikom kreirat svoj odnos. Razumijevanje je ključna stvar, bez toga sve ostale stvari koje su bitne na prvi pogled padaju u vodu. Možda i imate zajednički jezik dok se sretnete negdje vani na bučnom mjestu u pripitom stanju, možda slušate istu vrstu glazbe, možda imate iste interese i ciljeve, ali zapravo shvatiš one bitne stvari tek nakon određenog perioda boravka s tom osobom. Shvatiš da ga zapravo uopće nisi volio, da je to bila samo početna strast, zaljubljenost u ljubav, u način na koji te gleda, poklanja pažnju, a zapravo taj osjećaj bi trebao trajati i trajati, trebao bi biti zaljubljen u ono što jesi dok si s njim, trebala bi to biti bezuvjetna ljubav... Žalim za propuštenim, za metropolskim mogućim ljubavima, toliko energije, a nikakve mogućnosti, prevelika daljina za bilo kakvo upuštanje... Nisam tip osobe koja bi mogla održavati vezu na daljinu, bilo bi mi prebolno, iskočila bih iz svoje kože na svaku pomisao na njega, želju za njim i zajedničke trenutke. Želim ga samo zagrliti, a ne mogu... Ionako mi određeni ljudi fale, a da si priuštim takav odnos, hvala, previše mi je stalo do sebe da se patim. Ako sam s nekim onda sam samo s njim, vrijeme ne postoji, mjesto ne postoji, samo nas dvoje. Katkada mi fale te sitnice, da ga zagrlim, da se dugo, dugo ljubimo i mazimo, da me tretira kao kraljicu, poklanja svu pažnju, i ja njemu...

Ovaj post pišem četiri sata, a sad ću ga silom privesti kraju jer se ovaj posao pretvorio u emocionalan krš, a pošto je petak i vikend je preda mnom, ne želim toliko vremena posvetiti tom kamenu u grudima.

Reci kako je kad gubiš se,
Kad krivo radiš, lutaš i nestaješ,
Kad sve riječi postanu suvišne,
Tvoj mutan pogled, nijeme usne,
Gdje je nestalo srce?

Punila sam ti grudi, srce htjelo je iskočit
Ali ipak smo ljudi, grešku je teško uočit
I triput teže priznat, uvijek drž'o si se iznad
Makar bio u krivu, priznat nećeš za glavu živu
A jebo sve, jebo pare, trebe ko Edo
Sapleo si se i pao, nisi znao kud bi gledo
Sad gledaš u pod, istina prejako blješti
Kad me sretneš, šutimo, ko jebeni furešti
Ne znamo se više, možda bolje, drugi je odnos...
Ostaj mi zdravo.
Točka.
Pozdrav, tvoj Ponos.

Pogledaj me u oči, znaš da mislimo isto
Vjerujem ti jer te volim, al si spao fakat nisko
Zar i ti, sine Brute? Sranja me ljute
Još jučer drž'o si se mene ko dijete za majčine skute.
Nije svejedno, prodo si me, malo dobio,
A bez mene ćeš teško, ne znaš kolko si izgubio
Ko će te trpit, ha? I gutat sranja? Da,
Drugi ti se nude, al su to sve obećanja, a?
Drugi bi umrli, ubili za mene
Ti si me zgazio, našao zamjene
Više me nemaš, al i slomljena kost će srast...
Ostaj mi zdravo. Točka. Pozdrav, tvoja Čast.

Kad su stvari stisle sa svih strana zajedno smo stajali,
Ja drž'o sam se uz tebe, nismo se odvajali,
Kad su doma bile frke uz mene si ih prebrodio
I cura kad je srala, i onaj kad te pogodio,
I masu takvih sličnih situacija, sve ispalo je
Dobro - bez ne'akvih povećih komplikacija,
Al sad se sve promijenilo, jebote ti si lud,
Ono totalno si danas promijenio svoju ćud,
Ne razumijem šta ti je, al nije me ni briga,
To je tvoja odluka, i šta ću ja, jebiga
Sad putevi razilaze nam se, smatram to porazom
Ostaj mi zdravo.
Točka.
Pozdrav tvoj Razum...

Crvena sam kao armija, natečenih arterija
Od primljenog udaranja, od prejakog šamaranja.
Nema okretanja druge strane, lako planem
Nemam živaca za bolje dane, ne čekam da mi svane.
Šta bilo je bilo je, sad drago za milo je
I dok išlo je išlo je, nema dalje jer stislo je.
Čuvaj guzicu, to imaš, vidim to jer uvijek sereš.
Smiješ se? Jebe ti se, al gorki okus ne ispereš.
Dok gledaš u ogledalo, dal sviđa ti se odraz?
Brijem da ne
Ostaj zdravo.
Točka.
Pozdrav, tvoj Obraz.

Tu sam da te zaštitim, život da ti olakšam,
Tu sam da ti pružim nadu, uz tvoj bok da koračam,
Ja sam oko da vidiš ljude, mudrost da ih shvatiš,
Ljubav za sve, i mir da ih prihvatiš,
A tvoj je put drukčiji, korak tvoj teško pratim,
Ko da namjerno hoćeš me se riješit
Da ostavim te samog - teško to prihvaćam, griješim, znam,
Ali i onako me ne želiš, eto ti pa hodaj sam,
Bez mene si praznina, živi danas kako znaš
Jer me nema za sutra, nema u tebi
I ne moraš nikad više me ni imat,
Shvaćam kad me netko tjera
Ostaj mi zdravo.
Točka.
Pozdrav, tvoja Vjera...

Nismo se dugo čuli, brinem se jel sve u redu
Pa te sama opravdavam, nemaš mjesta u rasporedu.
Znam, puno radiš, znaš da na tebe sam ponosna,
Čujem dobro ti ide, pitam za te kod svih frendova.
Da ne ispadnem očajna, kad me pitaju ja se smijem,
Kažem: Čut ćemo se, tak je reko, barem brijem...
Znam da sam prljava, al isti smo, to znaš,
Crna ko pod noktom, nemoj se sramit, ti si naš.
Ja sam u tebi bila zadnji dokaz onog humanog
Al je teško biti čovjek kad zabriješ da si Bog.
Siđi dole, i meni moralo je prisjest...
Ostaj mi zdravo, stari.
Točka.
Pozdrav, tvoja Savjest.

- 14:00 - Proseri se (3) - Iskakaj - #

četvrtak, 16.03.2006.

Kenjaža...

Neki dan sam se vratila s jedne jako lijepe "ekskurzije" koju sam provela malo u radu, više u zajebanciji i, kako to obično biva, sad sam u totalnom jebenom kurcu. Sve me jebe, osjećam se kao da se crni oblak nadvio nada mnom i konstantno visi i ispušta govna koja ja nekako pokušavam izbjeći. Ušla sam u neku jebenu rutinu (mrzim rutinu), nish mi se ne da, nit učim, nit radim kak spada, samo laprdam i gubim vrijeme na nebitnim stvarima (tak me stara svaki dan pili po mozgu). Mislila sam da će se stvari nekako riješit same od sebe ako malo promijenim okolinu, odem na put na tih desetak dana i kad se vratim, stvari će se nekako same posložit kao i uvijek. Ali ovaj put nije tako. Faks me, ajmo reći, kolko tolko ne jebe toliko premda bih sad sve dala da imam tu sposobnost da diplomiram za par mjeseci i preselim se u Zagreb, da si nađem neki pristojan job i krenem iz početka. Ali to je zasad nemoguće. Posao me frustrira, nemam više tog entuzijazma, ne dolazim nasmijana na posao, ne razgovaram sa strankama kao s prijateljima (to mi nikad prije nije bio problem... sad je), ne dajem svoj maksimum. Nekad bih bila najbolja u onome što radim, a sad se već mjesecima nisam ničim istakla, svi su bolji od mene, ja sam jednostavno na nekom drugom mjestu. Pas mi je bolestan, ima bronhitis. Boluje već mjesecima. Gledam ju kako se pati, i ona i stara su izvan sebe, stara se postavlja kao da joj je jedino dijete, previše ju voli... Ne zamjeram, volim ju i ja, nekako pokušavam održat stvari razumnima, objasnit staroj da je pas star i da će kad tad doći i njen kraj, ali ona kao da to ne želi prihvatit. Izbjegava neizbježno... Pitam se tko je glava obitelji. Okej, stara mi je preemocionalna žena, lako se rasplače, sve ju dira, ja nisam, ne znam plakat. Plačem kad je to zbilja jedino rješenje (ili kad se napijem, lol). Dečko, o tome da ne govorim, isto rutina koja me ubija... trudim se da ne bude tako, ali očito mi ni to ne uspijeva. Razmišljam o tome da li ja uopće sad trebam ozbiljnu vezu... Izašla sam iz veze prije godinu dana u kojoj sam bila skoro 5 godina, koja me gušila i stavljala mi okove, a neposredno nakon našla sam si novog frajera... Želja mi je bila nakon veze bit jedno vrijeme solo jer sam se trebala ispucat, ali nisam. "Ispucavanje" je trajalo par mjeseci sa sadašnjim i onda se dogodila zaljubljenost pa smo ušli u vezu. Sad osjećam kako sve nekako opada, krivulja na grafu više nije uspravna nego ili stoji ili pada, a ne mogu se požalit da nešto ne valja, da ne štima, on je super dečko, ne svađamo se, nego jednostavno nešto fali... fali u meni. Fali nekog žara, uzbuđenja, akcije... gdje se to sakrilo???

Da se vratim na svoju "ekskurziju"... bilo mi je prejebeno! Upoznala sam hrpu divnih ljudi, prekrasnih ljudi, bila na mjestima na koja ni u ludilu ne bih izašla, ali eto, oni su me odveli, iskusila neke nove stvari o kojima sam dosad samo maštala, obišla cijeli grad uzduž i popreko... Sad me jebe što se uvijek jebeno vežem za ljude i po tom pitanju sam turboemocionalna i jako mi fale. Koliko će me taj feeling držati nemam pojma, ali bih iz petnih žila htjela da što prije izađe iz mene. Drugačije nije moguće, bar ne sada. Ne znam, ne vjerujem da je išta moguće, prvi put u životu ne znam šta da osjećam i ne znam šta da mislim, a takvo stanje nije nimalo ugodno. Dal da se povučem, dal da ostanem, dal da uopće o tome razmišljam!? Jebena analiza! Jebena! Uvijek je tu, ne mogu je izbjeć, barem ne sad. Prokleto vrijeme! Zar stoji!? Kad će proći tih godinu, dvije!? Čini se kao čitava vječnost, prokleto vrijeme... Pare, zašto nisam tajkunova kćer!? Zašto nisam glupava sponzoruša da me neki ćelavac oblači i pleše kako ja sviram u zamjenu za sex ili samo zašto jednostavno ja ne dobijem na lottu!? Kako bi se stvari izmijenile iz korijena... Patim za velikim gradovima, apsolutno sam sigurna da u ovoj sredini ne želim ostat. Grad je super, lijep, ima sve što ti treba, sve ti je blizu, nema žurbe, ali opet nešto fali. Kako sam ja hiperaktivna persona, takav život i tražim. Ovdje se ne mogu izrealizirat do kraja. Prijatelji mi kažu da je takvo razmišljanje vođeno time što kad dođem kod njih na svojevrsne zabavice, a.k.a. vikende, promijenim okolinu i maknem se iz svog grada i da je to normalno da se tak osjećam jer je i njima tako kad dođu k meni. To čisto sumnjam, ali neka im bude. Zapravo nitko ne zna kak se ja osjećam, kako venem u ovome gradu, kako sam željna promjene...

Ništa, ne volim dramatizirat previše, ne volim dugačke kenjaže, mrzim ekipu koja je stalno u nekim problemima i koja kofol iz njih ne zna izaći zato ne želim da ispadne da sam ja jedna njih. Stajem, povlačim se, to obično radim kad osjetim da sam zabrijala. Ulazim u rasprave kad se radi o nekom drugom, ali sad sam sama, dal da sa sobom ulazim u rasprave!? Ne, previše se cijenim da bih si to dopustila... Još ću koji dan malo prespavat, a onda ću vidjet, osjećaj će sigurno bit bolji od ovoga...

- 14:26 - Proseri se (0) - Iskakaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	ožujak, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Zrćomanka i zrćomanije

petak, 31.03.2006.

San ili java!?

četvrtak, 16.03.2006.

Kenjaža...

Opis bloga

Linkovi