Sezonski post - Internetmanija i slična sranja! Poznato!?
Ehh, sezonski blogovi... hehehe...
Ostavljam još jedan nezanimljiv post kolegici High Hopes koja valjda jedina čita moje baljezgarije pa ako naleti da vidi da sam i njoj jedan "zanimljiv" post uputila. :)))) A gle, kad nemaš volje, živaca, a ni vremena (hmmmm....), a uz to si prokleta, zadrta ljenčina kao ja, ne da ti se ni odšetat do rezidencije, a kamoli nešto pametno načičkat na internet, onda se počneš ozbiljno zabrinjavat da si otišla u kurac. Zapravo, neam pojma zašto sam se odvažila uopće započinjat s piskaranjem jer sve dosad što sam ikad napisala nisam dovršila ili je završilo negdje u ladicama s ostatkom raskupusanih bilježnica iz srednje i osnovne škole. Naravno tad nisam ni znala šta je internet jer nisu tad svi posjedovali kompove kao danas, a još manje bili kompjuterski geekovi osim nekolicine njih kojima su to usadili kao pod jastuk knjigu pred ispit isto takovi roditelji ili prijatelji ili neki treći koji su ostavili na njih taj nezaboravan trag... Et, ja nisam jedna od tih... Svoj prvi komp dobila sam po završetku srednje škole, al tad sam doslovno imala znanja za upalit i ugasit komp, eventualno koji mail poslat. Doduše, nisam ni sad nešto informatički potkovana znanjem, al se vodim time, kolko mi treba, tolko znam, ako nešto i ne znam, nije smak svijeta, ni frajeri ne znaju djetetu pelene promijenit, još manje skuhat ručak il se bar prave blesavi da bi nama ostao taj veći dio posla da oni mogu mirne duše nakon posla leć na kauč i pročitat novine koje su toga dana već zasigurno barem triput pročitali. Al, jbg, tak je, pripremljena sam na sva sranja koja od muškaraca mogu očekivati u bliskoj budućnosti i apsolutno me ništa ne može iznenadit. Jednostavno ne funkcioniramo jednako. Nisam ni ja neka picajzla, al red se mora znat. Ne pada mi napamet trpit nečija sranja i udovoljavat nekome tko će mi se tak postavljat. Hvala lijepa! Takav život ne odabirem, ako mogu birat, tražit ću si nekog odgovornog muškarca koji sam zna oprat svoje čarape i uletit katkada ako treba začinit salatu ili oprat tanjur nakon jela. Jebali nas muškarci! Zašto svaki put moram pisat o njima! Valjda zato jer bih mogla roman napisat o međuljudskim odnosima koje možda nikad neću shvatit, a ti odnosi su svakodnevno među nama i s njima smo u neprestanoj kolotečini htjeli mi to ili ne. Jedan dan sam ljuta na sav muški svijet, kad mi neki debil digne tlak, a drugi dan ih potpuno razumijem kad imaju problema sa svojim nadutim ženskama. Koji sam ja kurac uopće!? Neki kažu da sam sličnija muškima (po razmišljanju), istina, nisam tipično žensko, ne isfuravam se, ne mislim da sam najpametnija, al nisam ni ona priglupa sponzorushica vođena debelim novčanikom i što skupljim autom jer mi je i jedno i drugo prejadno da bi to čak mogla poistovijetit s istim. Ja sam jednostavno normalna. :)))) Sve kužim, sve razumijem, teško mi je ne znat shvatit obje strane, a možda sve zato jer sam oduvijek rasla u muškom društvu i navikla sam se na njih kao osobe od krvi i mesa kao što sam i sama, a ne na šovinističke svinje kao što ih mnoge žene nazivaju. Zapravo, kad malo bolje promislim, ja sam savršeno žensko. :))))) Daj mi Bože više ovakvih ljudi da se bolje razumijemo, da nemam stalne prepirke s jednima i drugima, da me ne živciraju, u krajnjem slučaju da mene shvate, jer jako teško, gotovo rijetko, nalazim na osobu koja me ne doživljava zajebano. Kak ne kuže da su zapravo oni ti koji su zajebani, da vode vječni rat sa sami sobom, da im je jedini izlaz iz problema, pa makar i privremeno, dobar savjet nekoga poput mene, nepristranog koji će im u kratkom vremenu pokušat proširit vidike. Sama sebi naprotiv, ne mogu pomoć, kad sam sjebana, sjebana sam i to svi moraju znat. Užasno sam temperamentna, vičem, urlam, derem se, skenjana sam, a nemam tog nekog da me digne. Sve jedni te isti savjeti, sve ono kao po šabloni, bit će bolje, sutra je novi dan, bla, bla.... Ne da mi se to slušat. Nisam mutava! Znam da poslije ponedjeljka dolazi utorak, znam da kad se naspavam bit će bolje, al ne znam tko mi je prokleto sličan da i jednom rečenicom može popravit moje raspoloženje, da zna što u kojem trenutku treba reći... Vječna misterija... Zato sam to ja, a ne netko drugi. Da ne bi ispalo da imam nekih problema u datom trenutku povlačim se s ove teme u neke toplije krajeve jer ovaj sezonski neće tako završit. :))))
Sad kad sam ispucala neke negativne vibre, a to je sve zbog toga što sam na jebenom poslu nakon tri tjedna apstinencije iliti druge nezaslužene kazne, ne preostaje mi ništa drugo nego si još malo skratit vrijeme i prosrat još koju nebitnu informaciju. :) Dosadno mi je. Vlada nezapamćena dosada u prokletom "preduzeću". Danas ništa nisam napravila, nit se trudim, petak je, a i ustala sam na lijevu nogu. Piša mi se za popiiiizdit, a prelijena sam da se dignem i odem do toaleta. Čini mi se da imam jedan od onih psiho pogleda koji sam gledaju kog da ubace u ovaj monolog. Ali ne, od tračeva ću se suzdržat, bar ovaj put, previše ih je da stane u ovih par minuta koje je netko ostavio da bi vidio ima li išta novo kod mene i jesam li se pomakla s mjesta. Eto, službeno priopćavam da nisam. Od sutra počinjem učit!!!!!!! Koja prokleta laž! Kolko sam se ove laži naslušala u proteklih tri tjedna da sam sama sebi dopizdila. Nije pomoglo ni gledanje u korice proklete skripte, ni fotokopiranje tri tjedna ranije te iste skripte, ni gašenja interneta.... ionako sam nakon nepunih pola sata ponovno uključila komp jer sam se bash sad sjetila da moram neshto hitno obavit što ne može čekat. Moš mislit! Još sam ja svega jebeno svjesna da bi stvar bila gora, al si dozoljavam da budem jebeni ovisnik o internetu. Postala sam internet ovisnik u svega par mjeseci. Jučer sam se spojila na Iskon internet i njihov Max adsl da dobijem još dva mjeseca flat rate-a, da mogu još više zujit po kojekakvim stranicama da si neshto dobroga skinem. Koja jebena frikuša! Dva tjedna vani nisam bila, sama sebi ne vjerujem. Ne jebem više nish, ak danas ostanem kod kuće, sutra zasigurno neću. Vraćam društveni život u normalu. Ionak svi misle da sam popizdila. Kad god se s nekim čujem, uvijek sam na kompu. Očoravit ću, nije ni čudo da neke postove s crnim pozadinama i bijelim slovima ne mogu čitat jer me oči bole. :))) A da ne govorim o tome kolko sam kava s ekipom s neta dogovorila. Ijuuu! Da imam samo tjedan dana slobodnog bez ikakvih obaveza s pauzama za klopu i spavanje, ne bi mi bilo dosta da sve to izredam. Virtualni ljudi, govore mi mnogi, navukla si se... Nisam... ili jesam!? ...na kraju krajeva koliko god oni bili virtualni, ipak su ljudi od krvi i mesa i negdje postoje... a prvi put za sve također uvijek postoji, zar ne!?
|
