21.10.2004., četvrtak
 I ja čitam eugena a ti i ja čitam eugena a ti i ja čitam eugena a ti i ja čitam edgena al ti ča eguna keo dl a ča čapam genuda kati
|
- 01:25 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
11.10.2004., ponedjeljak
Paradigma obrnute paradigme
Ono kad si dobar u nečem, ali ti se ipak baviš nečim drugim, e kako bi na kraju bio interdisciplinaran u svakom smislu. Oh, interdisciplinaran. To je poslijedica mojeg "protiv" življenja cijeli život, a onda se dogodio zadnji protiv. Protiv protivljenja. I sad sam "za" sve ono protiv čega bijah prije. Usrano pomalo, no gura se. Svako tolko pomisliš da si kreten jer tako živiš, a onda misliš da tak moraš, i tak. Zanimljivo. Ako uspije plaćam pivu. Na drugu stranu, može bit da sam se jednostavno pustio niz rijeku, svršio ko zna gdje, i sad racionalizirao.
A briga me, ima nas 6 milijardi. Mora neko probat i ovakve boleštine.
|
- 18:28 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
06.10.2004., srijeda
Smješne stvari
Ono što ljudi većma ne razumiju, je koliko je smješno kad odraslo muško vrišti kao curica. Al fakat, u zadnje vrijeme sam shvatio da je to jedna od najsmješnijih, a jednostavnih stvari za koje ja znam. Imaš odraslo muško, prestrašeno, i vrišti kao curica. To je toliko jednostavno da je genijalno. Jeste gledali film Krletka? Robin Williams glumi homo-tatu sa vočkastim partnerom, a sin mu se ženi. Taj vočkasti partner svako tolko vrisne, a ja počnem grgljat od smjeha, fufljat slinu, bole me bubrezi, zakoči mi se smijeh u trbuhu i ispuštam nekontrolirane zvukove :D Eto, samo sam to htio reć. Kako bi to provjerio, stavio sam sliku prestrašenog muškarca, i link na vrisak. Ovaj čovjek se boji da će mu se smočiti noge. Non-ie users. Čini mi se da je eksperiment neuspio, naime nije baš smješno. Proklet nek sam! Budem modificirao.
|
- 23:03 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
05.10.2004., utorak
Kronike iz mentalne prašume (gost: Matej Morrisson)
Samozatajni ljudi su spremnici koji se svako tolko prepune i onda rade sranja. Shvate da su izreke tipa "tiha voda brege dere" gluposti kojima ih se drži u uzdama, promjene obličje i krenu u grad nezavisno tumarajući okolo tražeći hvalu. Izgledaju gotovo normalno, teško ih je uočavati ako nemaš uvježbano oko. No iz prividne svakodnevice iskaču tako da se svako tolko obrecnu na nekoga užasnim animalnim urlicima tipa "POVLAĐUJ MI MAMICUTI!!" ili "PREPOZNAJ MOJ UDIO U TOME, RAHSTRGAĆUTE ARGHHHH!!!!" Pojačano luče slinu, te zato malo lošije artikuliraju, a ni u glavi im nije neka čistina. Oni su tada jednostavno poluljudi, polu mutirani attention seekers iz pakla.
Najgore što u tom trenutku možeš napraviti je da ih stvarno poslušaš i pohvališ ih. Tada u njihovim mozgovima dolazi do kratkog spoja. Koliko sam u svojim istraživanjima za National Geographic uspio razumjeti, to je zato što u njihovim pomućenim glavama taj koji pohvaljuje zapravo ne razumije zašto pohvaljuje. Ne shvaća u potpunosti svu širinu tog hvale vrijednog postupka koji je samozatajni napravio. To kod samozatajnih izaziva nepredvidljive reakcije. Oni se jednostavno prepuštaju svojim instinktima i nagonima koji su odavno zakržljali zajedno sa nekim drugim mentalnim organima. Zato pohvale kod njih nerijetko stvaraju neviđeni bijes i razgoropađenost koji često rezultiraju emocionalnim žrtvama. U njihovoj blizini treba zadržati hladnu glavu.
Teška i tužna priča. Rado ne bih nastavio.
|
- 18:17 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
01.10.2004., petak
Friška figa
Nije prvog nego četvrtog spavao sam jedan sat.
|
- 10:16 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Albanac u Parizu
Za otprilike 6 sati ja ću sjediti pred troje ljudi koji neće odlučivati o ničemu, no bit će toliko zastrašujući u svojoj davno naučenoj ulozi da ću se sasrat ko grlica. Naime, idem polagat elektroniku jedan, predmet pun divnih spoznaja i fakata. Razasrat ću se i mentalno te ću morat pribjeći taktici razmišljanja o drugim stvarima usred pakla neznanja. "Da li mi x-ica još vrijedi, te ako da, da li je prerano za moj želudac da u njega upadne jedno dva rukohvata kolutićavih lignji u umaku od jučerašnjeg ulja? Možda bude i nekoliko štangica pomfrita mehkih kao Uncle Ben's bočica za rižu?" razmišljat će moj mozak, dok moje nevine oči gledaju kako ostali ljudi ispisuju papire čudnih jednadžbi i crteža nepoznatih dijaboličnih elemenata.
Kada dovršim taj ugodni misaoni proces, neugodna situacija u kojoj bijah maloprije će se već rasplinuti u obliku smjeha i kažiprsta ono troje ljudi, te ću veselo ući u red učenika zaslijepljenih suludom idejom da je znanje = spas. Rijetko neki čovjek stupi nogom blizu sličnih individua pa takve momente koristim za strpljivo upijanje njihovih unikatnih izjava i reakcija. Oh, kakvih svari vidjeh! Nemalo puta sam i razumio o čemu te individue pričaju, ponekad prodrem u taj tajni kôd brojeva i funkcija. No sve završi na tome, potpuno razumjevanje tog jezika je daleki san.
Ono čega se zaista jako bojim jest rano buđenje koje će moje unutarnje organe ošamariti pljuskom kakvog jačeg sumo hrvača. Hoće li moje čvrsto i podatno tijelo to izdržati, pitam se. Ostajem sam u nadi da će izdržati do ručka slash jačeg doručka. Tamo padam pokošen uljem i uljanim derivatima.
Završimo vicem: ide MOSFET ulicom, vidi JFET u spoju emitera i kaže: "hej, a dobro, a što sad ti u tom spoju, ajmo u triodno područje" kadli će stari JFET pokazujuć ćelavu glavu i nacistička obilježja: "ne mogu, tamo ima puno manjinskih nosioca!!!!!" :D :D :D Kužiš..
|
- 02:15 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
