God's light reborn me !
02.04.2007., ponedjeljak
Sveti Franjo Paolski, pustinjak, (1416-1507)
|
Ovaj u našim krajevima malo poznat i zato malo štovan svetac rodio se godine 1416. u Paoli, u Kalabriji, u Italiji, a umro 2. travnja 1507. u Plessis-les-Toursu, u Francuskoj. Dobro je ipak bar malo upoznati svakoga koji je savršeno živio evanđeoski ideal, pogotovo one koji se nalaze u obnovljenom kalendaru cijele Crkve. Svi nam oni imaju reći neku poruku. Poruka sv. Franje Paolskoga sastojala bi se u onome što je zapisano na jednom njegovu vrlo starom portretu, a to je Caritas et Humilitas - ljubav i poniznost. To su baš evanđeoske kreposti koje Krist uči riječju i primjerom. Da bi što bolje ostvarivao evanđeoski ideal poniznosti, sveti je Franjo Paolski redovničkoj zajednici koju je osnovao dao naziv "Minimi", a to znači najmanji. Smatrao je da će ljubav najbolje ostvarivati potpunim odricanjem i neprestanom žrtvom. Zato je svojoj redovničkoj zajednici propisao vrlo strog život s neprestanim postom, odricanjem uživanja mesa i vina. Njegov pak osobni život bio je sav ispunjen radom, šutnjom, postom i noćnim bdjenjem. Za naše prilično razmaženo doba, sve manje sposobno za bilo kakvo odricanje, neće biti zgorega da si dozove u pamet primjer ovoga tipično srednjovjekovnoga sveca. Njegova strogost s obzirom na uživanje zemaljskih dobara neka nas potakne da ne budemo neumjereni i razuzdani! Krist od svojih sljedbenika traži ipak da se vladaju po zakonu odricanja. Evo kako je svetac obrazložio svoje redovničko pravilo o neprestanom postu: "Ako tijelo posti, duh će biti očišćen, osjećaj uzdignut, put podložna duhu, srce ponizno i skrušeno; tada požuda ne nalazi više nikakva pogodna tla, plamen se strasti gasi, a namjesto njega pali se svjetlo čistoće." Vrijednost posta ističe Crkva i u korizmenom predslovlju: "Bože, ti tjelesnim postom suzbijaš opačine, uzdižeš dušu, daješ krepost i nagrade..." A u korizmenom himnu "Čuj, Stvoritelju, milostiv" Crkva moli: Daj moć da žudnje tjelesne Uzdržljivošću morimo, Da srca, grijeh odbacivši, Ne dadu paše strastima! Nama, djeci posve drugog vremena, takva strogost sv. Franje Paolskoga može izgledati jako tmurna, no za njega i njegove duhovne sinove ona je bila "blag i svet zakon". A taj ih je zakon posvetio, i to je ono važno i vrijedno, i zato se je dobro i danas u to zamisliti. Zar smo mi danas sljedbenici jednoga drugoga ili drugačijega Krista nego što su to bili srednjovjekovni sveci? Mi danas volimo naglašavati više uskrsloga i proslavljenoga Krista koji donosi radost, ali ne smijemo zaboraviti da je i Krist do uskrsnuća došao križnim putem, mukom i smrću na križu. I to je jedini put do uskrsnuća. Drugoga puta, doista, nema! Unatoč strogom i isposničkom životu sv. Franjo je doživio lijepu starost. I suvremena medicina kaže da umjeren i trijezan život čovjekov vijek prije produljuje nego skraćuje. Stari egipatski pustinjaci Pavao, Antun i drugi umirali su kao stogodišnjaci. Preveliko obilje više škodi nego koristi. Danas ono može biti i grješno kad toliko ljudi gladuje jer nema što jesti. Život sv. Franje Paolskoga kao i svakoga sveca može biti lijepa opomena nama kršćanima da nikada ne smetnemo s uma svoje vječno predodređenje. Žalosno je ako ta opomena ostaje glas onoga koji vapi u pustinji, ako ne nailazi na odjek. Njegovo herojsko odricanje od svih udobnosti života nije, na žalost, moglo spriječiti provalu reformacije, koja je zadala strašan udarac crkvenom jedinstvu, jer tadašnji duhovni vođe Božjega naroda nisu nimalo slijedili njegov evanđeoski primjer, a i sam je puk bio gluh i lijen da shvati uzvišenu misao žrtve pustinjaka iz Kalabrije. Oh, ti jadni sveci, zašto uvijek ostaju tako neshvaćeni? - Zato što i Krista, njihova učitelja, mnogi nisu shvatili, a i danas ne shvaćaju. A shvatiti Krista i njegove svece znači dati jedino ispravan pravac svome životnom putovanju i ispuniti svoj život jedino vrijednim i neprolaznim sadržajem. Crkva je ipak odala priznanje Franji Paolskome proglasivši ga svecem već 12 godina poslije njegove smrti. Bilo je to godine 1519. kad je poplava reformacije s teškim posljedicama počela plaviti Njemačku i velik dio ostale Europe. Dobro je da je renesansni papa Leon X., vođen, sigurno, Duhom Svetim, kanonizirao sv. Franju i time upravio pogled kršćanskoga puka prema jednom kršćaninu koji je istinski živio prema Evanđelju. |
