God's light reborn me !
13.04.2007., petak
How to save a life (video)
|
|
12.04.2007., četvrtak
How to save a life
|
Step one you say we need to talk He walks you say sit down it's just a talk He smiles politely back at you You stare politely right on through Some sort of window to your right As he goes left and you stay right Between the lines of fear and blame And you begin to wonder why you came Where did I go wrong, I lost a friend Somewhere along in the bitterness And I would have stayed up with you all night Had I known how to save a life Let him know that you know best Cause after all you do know best Try to slip past his defense Without granting innocence Lay down a list of what is wrong The things you've told him all along And pray to God he hears you And pray to God he hears you Where did I go wrong, I lost a friend Somewhere along in the bitterness And I would have stayed up with you all night Had I known how to save a life As he begins to raise his voice You lower yours and grant him one last choice Drive until you lose the road Or break with the ones you've followed He will do one of two things He will admit to everything Or he'll say he's just not the same And you'll begin to wonder why you came Where did I go wrong, I lost a friend Somewhere along in the bitterness And I would have stayed up with you all night Had I known how to save a life P.S. samo sam htio staviti pjesmu koja mi je trenutno najdraza u kojoj se na neki način prepoznajem! |
09.04.2007., ponedjeljak
I need...time...
Neko vrijeme neće biti postova,sorry,ali trebam pauzu,nisam sav svoj u posljednje vrijeme,neki problemi koje moram sam prebroditi,kako glupo zvuči  ali tako je...nije mi do ničega što se vidi iz postova,mislim to je trebalo sve puno bolje izgledati...moram izabrati između nekih stvari,pa uzimam mali odmor! |
08.04.2007., nedjelja
Sretan Uskrs!
|
Uobičajeno čestitanje Uskrsa znači prihvaćanje toga blagdana kao dana svetkovanja, ali nužno upravlja misli i želje događaju Isusova uskrsnuća. To je zapravo prilika da kršćani jedni drugima, a i onima koji nisu kršćani, kažu svoju poruku o ljudskom životu. Ona uključuje njihovu vjeru da nakon Isusova uskrsnuća vjeruju u domovinu gdje su ostvarene ljudske čežnje za puninom ljudskog življenja. To je domovina u koju vodi životni put svakog pojedinog čovjeka. U nju vodi vjera i nada da je Bog smrti namijenio zadaću privesti čovjeka u zajedništvo s njime; on sam je ta domovina. Na Isusovu primjeru Bog Otac je pokazao svoju svemoguću vjernost i svoju pravednost u ljubavi. Isus je znao da mu je Otac domovina i zato je stavio svoj život u Očeve ruke i po smrti se vratio Ocu da trajno pribiva kod njega. I ne samo da je to njegov osobiti životni put, već je svoj put ponudio ljudima za put. Tako će uz Isusa i čovjek kod Oca naći svoj dom, jer Isus je to jasno obećao: "U kući Oca mojega mnogi su stanovi... Idem pripraviti vam mjesto" (Iv 14,2). Bog uvodi mrtve u svoj život, stoga kršćani vjeruju u "uskrsnuće mrtvih" i ispovijedaju da je Bog vjeran čovjeku, usprkos smrti, jer preko nje uvodi one koji se u njega pouzdaju u puninu svoga života. To je sadržaj i najkraće uskrsne čestitke: Sretan Uskrs! |
07.04.2007., subota
06.04.2007.
|
Datum: 6. travanj 2007 Svetac: VELIKI PETAK Veliki petak je spomendan Isusove muke i smrti. Spomen u crkvi sadrži tri dijela. Prvi je Služba riječi koja uključuje izvještaj o Isusovoj muci evanđeliste Ivana, Isusovog "ljubljenog učenika", a završava svečanom molitvom vjernika. Drugi dio je Klanjanje križu s ljubljenjem križa i pjevanjem tužaljki. Treći pak dio bogoslužja je sveta Pričest. Osobito je dojmljivo klanjanje križu i ljubljenje križa. Sve do prije tri desetljeća valjalo je kleknuti i pružiti se uz križ koji je bio položen na pod da ga se poljubi, redovito na mjesto Isusovih rana. Raznositelji vijesti o Isusovoj muci i smrti, tzv. "raspetnici", nosili su križ od kuće do kuće i nudili ga na ljubljenje, napose onima koji zbog bolesti ili visoke dobi nisu više mogli dolaziti u crkvu. Vjerski sadržaj je duboko obilježio taj dan postom, molitvom i osobitom ozbiljnošću koja se izražavala odlaženjem na Isusov grob, podignut u crkvama. Taj "grob" bi redovito čuvali "stražari", tj. mladići, članovi bratovština i crkvenih društava pa i vatrogasci. |
05.04.2007., četvrtak
05.04.2007.
|
Datum: 5. travanj 2007. Svetac: VELIKI CETVRTAK U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, redovito se nisu obavljali težački poslovi na polju. Sam Veliki četvrtak dan je spomena na Isusovu Posljednju večeru, koju je prije muke proslavio sa svojim učenicima, kad je učenicima ostavio trostruki dar: prvi dar je euharistija, tj. misa i pričest, drugi je dar svećeništvo u Crkvi, a treći je simbolička pouka o važnosti bratske ljubavi. Na taj dan svećenici u mnogim crkvama neposredno podsjećaju na Isusovo pranje nogu apostolima tako što i sami peru noge dvanaestorici muškaraca, tzv. "apostola". Kako kroz dane Svetog trodnevlja ne zvone crkvena zvona, uvriježio se običaj da muška djeca idu naseljem pa drvenim škegrtaljkama označuju vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve Anđeo gospodnji te vrijeme početka crkvenih slavlja. Predkršćanskog je podrijetla običaj šibanja. Poznat je u Istri i u Slavoniji, gdje se naziva "šibarine". Kršćanski sadržaj tom je običaju dan u Dalmaciji gdje se na Veliki četvrtak, a negdje u sve dane Svetog trodnevlja, udara šibama po crkvenim klupama tako dugo dok se ne izlome, a čin se naziva "tući barabana" pa naziv podsjeća na Barabu, sudionika Isusova procesa pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom. |
04.04.2007., srijeda
04.04.2007.
|
Datum: 4. travanj 2007. Svetac: Izidor, Platon, Benedikt |
03.04.2007., utorak
03.04.2007.
|
Datum: 3. travanj 2007. Svetac: Rikard, Radojko, Ratko, Siksto, Krest |
02.04.2007., ponedjeljak
Sveti Franjo Paolski, pustinjak, (1416-1507)
|
Ovaj u našim krajevima malo poznat i zato malo štovan svetac rodio se godine 1416. u Paoli, u Kalabriji, u Italiji, a umro 2. travnja 1507. u Plessis-les-Toursu, u Francuskoj. Dobro je ipak bar malo upoznati svakoga koji je savršeno živio evanđeoski ideal, pogotovo one koji se nalaze u obnovljenom kalendaru cijele Crkve. Svi nam oni imaju reći neku poruku. Poruka sv. Franje Paolskoga sastojala bi se u onome što je zapisano na jednom njegovu vrlo starom portretu, a to je Caritas et Humilitas - ljubav i poniznost. To su baš evanđeoske kreposti koje Krist uči riječju i primjerom. Da bi što bolje ostvarivao evanđeoski ideal poniznosti, sveti je Franjo Paolski redovničkoj zajednici koju je osnovao dao naziv "Minimi", a to znači najmanji. Smatrao je da će ljubav najbolje ostvarivati potpunim odricanjem i neprestanom žrtvom. Zato je svojoj redovničkoj zajednici propisao vrlo strog život s neprestanim postom, odricanjem uživanja mesa i vina. Njegov pak osobni život bio je sav ispunjen radom, šutnjom, postom i noćnim bdjenjem. Za naše prilično razmaženo doba, sve manje sposobno za bilo kakvo odricanje, neće biti zgorega da si dozove u pamet primjer ovoga tipično srednjovjekovnoga sveca. Njegova strogost s obzirom na uživanje zemaljskih dobara neka nas potakne da ne budemo neumjereni i razuzdani! Krist od svojih sljedbenika traži ipak da se vladaju po zakonu odricanja. Evo kako je svetac obrazložio svoje redovničko pravilo o neprestanom postu: "Ako tijelo posti, duh će biti očišćen, osjećaj uzdignut, put podložna duhu, srce ponizno i skrušeno; tada požuda ne nalazi više nikakva pogodna tla, plamen se strasti gasi, a namjesto njega pali se svjetlo čistoće." Vrijednost posta ističe Crkva i u korizmenom predslovlju: "Bože, ti tjelesnim postom suzbijaš opačine, uzdižeš dušu, daješ krepost i nagrade..." A u korizmenom himnu "Čuj, Stvoritelju, milostiv" Crkva moli: Daj moć da žudnje tjelesne Uzdržljivošću morimo, Da srca, grijeh odbacivši, Ne dadu paše strastima! Nama, djeci posve drugog vremena, takva strogost sv. Franje Paolskoga može izgledati jako tmurna, no za njega i njegove duhovne sinove ona je bila "blag i svet zakon". A taj ih je zakon posvetio, i to je ono važno i vrijedno, i zato se je dobro i danas u to zamisliti. Zar smo mi danas sljedbenici jednoga drugoga ili drugačijega Krista nego što su to bili srednjovjekovni sveci? Mi danas volimo naglašavati više uskrsloga i proslavljenoga Krista koji donosi radost, ali ne smijemo zaboraviti da je i Krist do uskrsnuća došao križnim putem, mukom i smrću na križu. I to je jedini put do uskrsnuća. Drugoga puta, doista, nema! Unatoč strogom i isposničkom životu sv. Franjo je doživio lijepu starost. I suvremena medicina kaže da umjeren i trijezan život čovjekov vijek prije produljuje nego skraćuje. Stari egipatski pustinjaci Pavao, Antun i drugi umirali su kao stogodišnjaci. Preveliko obilje više škodi nego koristi. Danas ono može biti i grješno kad toliko ljudi gladuje jer nema što jesti. Život sv. Franje Paolskoga kao i svakoga sveca može biti lijepa opomena nama kršćanima da nikada ne smetnemo s uma svoje vječno predodređenje. Žalosno je ako ta opomena ostaje glas onoga koji vapi u pustinji, ako ne nailazi na odjek. Njegovo herojsko odricanje od svih udobnosti života nije, na žalost, moglo spriječiti provalu reformacije, koja je zadala strašan udarac crkvenom jedinstvu, jer tadašnji duhovni vođe Božjega naroda nisu nimalo slijedili njegov evanđeoski primjer, a i sam je puk bio gluh i lijen da shvati uzvišenu misao žrtve pustinjaka iz Kalabrije. Oh, ti jadni sveci, zašto uvijek ostaju tako neshvaćeni? - Zato što i Krista, njihova učitelja, mnogi nisu shvatili, a i danas ne shvaćaju. A shvatiti Krista i njegove svece znači dati jedino ispravan pravac svome životnom putovanju i ispuniti svoj život jedino vrijednim i neprolaznim sadržajem. Crkva je ipak odala priznanje Franji Paolskome proglasivši ga svecem već 12 godina poslije njegove smrti. Bilo je to godine 1519. kad je poplava reformacije s teškim posljedicama počela plaviti Njemačku i velik dio ostale Europe. Dobro je da je renesansni papa Leon X., vođen, sigurno, Duhom Svetim, kanonizirao sv. Franju i time upravio pogled kršćanskoga puka prema jednom kršćaninu koji je istinski živio prema Evanđelju. |
02.04.2007.
|
Datum: 2. travanj 2007. Svetac: Franjo Paulski, Dragoljub, Eba Događaj: Medunarodni dan djecje knjige |
01.04.2007., nedjelja
 |
Sveti Hugo, biskup († 1132)
|
Sveti Hugo, slavni biskup Grenobla u Francuskoj, jedan je od onih biskupa koji su dugo biskupovali. No godine njegova biskupovanja nisu uvijek bile mirne. Bilo ih je i burnih i nemirnih. Uzrok bura bile su razne krize u Crkvi koncem XI. i početkom XII. stoljeća. Crkva je u borbi s njemačkim carem Henrikom IV. nastojala osloboditi se od cezaropapizma, uplitanja države u posve crkvene poslove, kao što su imenovanje biskupa, opata te njihovo uvođenje u službu. Biskupi su se morali boriti protiv sebičnosti velikaša koji su nastojali od crkvenih posjeda i nadarbina ušićariti što više koristi, ali i protiv svećenika koji se nisu podlagali crkvenoj disciplini, osobito obdržavanju celibata. Eto, u takvim je povijesnim prilikama živio i djelovao kao biskup sveti Hugo. On je vrlo mlad godine 1080. postao biskup Grenobla namjesto jednoga biskupa koga je Rimska sinoda zbog simonije, tj. kupnje crkvene časti, morala skinuti s biskupske stolice. Stupivši na čelo biskupije nastojao je u duhu takozvane grgurovske reforme obnoviti povjerenu mu Crkvu. U tome su mu mnogo pomogli redovnici, osobito kartuzijanci, koji su u njegovoj biskupiji otvorili svoju prvu naseobinu, i benediktinci. Sv. Hugo je osnovao i dvije opatije regularnih kanonika: St. Martin de Miséré i St. Jeoire. Kartuzijanac Guigo, koji je sa sv. Hugom kroz četvrt stoljeća održavao redovite veze, postao je i njegov prvi životopisac. On naglašava kod njega osobito dvije crte: izvanrednu aktivnost, ali i duh molitve i kontemplacije. Premda je Hugo gotovo polovinu svoga života bio prisiljen na obranu svoje Crkve i njezine čistoće, dakle morao voditi žilavu borbu i neprestano raditi, ipak je osjećao veliku sklonost k povučenom životu i sabranosti. Stoga je, unatoč silnoj zaposlenosti, davao oduška i molitvenom životu, iz kojeg je crpio snagu za što bolje izvršavanje svoga poslanja. On je po naravi bio rođeni monah, ali kome ipak nije bilo dano uživati u tihom i mirnom samostanskom životu. Crkva ga je bacila na frontu, u borbu, on ju je slušao i vjerno izvršavao svoj zadatak. Hugo je imao izvanredne upravljačke sposobnosti. Vođen njima mnogo je učinio i za svoj biskupski grad Grenoble. Sagradio je jedan kameni most, središnju tržnicu, tri bolnice: jednu za muškarce, drugu za žene, treću za gubavce. Obnovio je katedralu i crkvu Sv. Vinka, a zahvaljujući jedino njegovoj djelatnosti još se i danas čuva kao vrijedan povijesni spomenik kripta sv. Lovre. Bio je i vrlo ugledan sudac u sukobima između dijecezanskoga i redovničkoga klera te između klerika i svjetovnjaka. Vršio je silan utjecaj na javni život svojim propovijedima, koje su bile vrlo rječite. Bio je veliki prijatelj sv. Brune, osnivača kartuzijanaca. Prvih 48 godina kartuzijanskoga reda usko je povezano uz sv. Hugu iz Grenobla. On je kartuzijance sve do svoje smrti podupirao savjetima i raznim dobrima. Sveti Hugo je umro 1. travnja godine 1132. okružen svojim dragim kartuzijancima, kojima je bio veliki prijatelj i zaštitnik. Već dvije godine nakon smrti proglasio je papa Inocent II. 22. travnja 1134. Hugu svecem. |
