God's light reborn me !
28.02.2007., srijeda
Sveti Roman, opat († oko 465)
|
Sveti Roman, gorštak s Jura gorja, rodio se negdje oko 400. godine. Već za rana počela ga je pratiti misao o pustinjačkom životu. Ona je postajala sve snažnija kad je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. U njemu se rodila želja da bi u šumama Jura gorja načinio novu Tebaidu. Želja je sigurno dolazila od onoga koji je preko proroka Hošee rekao: "Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu pogovoriti srcu" (2,16). Taj se tekst izvorno odnosi na nevjernu ženu, u kojoj je predstavljen nevjerni izraelski narod, ali se da lijepo u jednom punijem značenju primijeniti na dušu koju Bog želi primamiti u pustinju, u samoću, da bi joj lakše i nesmetanije mogao govoriti od srca k srcu. Samo tako možemo razumjeti taj tako neodoljiv zov za samoćom u životu mnogih svetaca. Sveti Roman se odazvao tom neodoljivu zovu te u divljem i osamljenom gorskom kraju, gdje su se spajale dvije bujice, zvanom Condadisco, kasnije Condat, osnovao samostan za pustinjake. Brzo mu se pridružiše brat Lupicinus i drugi, kojih je broj neprestano rastao. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu, koji ga za vrijeme pokrajinskog sabora u Besnaçonu zaredi za svećenika. Od samostana koji je osnovao nastadoše još i mnogi drugi, pa čak i jedan ženski, kojemu je stajala na čelu kao opatica njegova rođena sestra. U njemu se obdržavala najstroža klauzura. U uspomenama o svetom Romanu čitamo da je bio manje energičan od svoga brata Lupicina, ali da je zato imponirao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života, koji su bili teška karaktera. Svetom Romanu pripisuje se i dar ozdravljanja bolesnika. Naročito se spominje ozdravljenje dvaju gubavaca kojima je vratio zdravlje zagrlivši ih. U vremenima vjere Bog je uvijek svojim odabranicima davao razne karizme pa tako i moć ozdravljanja bolesnikâ. Sv. Romana stari životopisi nazivaju "Kristovim herojem". On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu. Umro je oko godine 465. prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao da kaže posljednji zbogom svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnogo čudesa. |
28.02.2007.
|
Datum:28. veljača 2007. Svetac:Roman, Teofil, Bogoljub, Vikica |
27.02.2007., utorak
Sveti Gabrijel od Žalosne Gospe (1838-1862)
|
Sv. Gabrijela od Žalosne Gospe nazivaju Alojzijem XIX. stoljeća. Njegov je životni vijek trajao baš toliko koliko i Alojzijev. Obojicu je resila potpuna vjernost redovničkim pravilima, potpuno predanje bez pridržaja, duh molitve i pokore, čistoća srca, osobito naglašena pobožnost prema Majci Božjoj. Gabrijel od Žalosne Gospe prema najboljim tradicijama pasionističkog reda, kojemu je pripadao, štovao je naročito Žalosnu Gospu. Francesco Possenti, tako se zvao naš Gabrijel prije ulaska u red, rodio se u Asizu 1. ožujka 1838. Njegov otac Sante Possenti bio je guverner u Papinskoj Državi, a inače čovjek besprijekorna značaja, duboke i proživljene kršćanske vjere. I majka Agneza, rođena Friosciotti, bila je žena iskrene kršćanske pobožnosti, a kao supruga i majka sva se posvetila svojoj brojnoj obitelji. Prve četiri godine života Francesco je proživio u raznim gradovima Papinske Države, u kojima je službovao njegov otac. Od zadnjih mjeseci godine 1841. pa do 6. rujna 1856. proboravio je u Spoletu, gdje mu je otac bio prisjednik i trajno se nastanio. Osnovnu je školu polazio kod redovnika Školske braće, koji su nastavili dobrim odgojem dobivenim već u Italiji. To je bilo za Francesca važno jer mu je majka umrla 9. veljače 1842., kad su mu bile tek 4 godine. U jesen godine 1850. Franjo je započeo srednju školu u isusovačkom kolegiju. U njoj je ostao sve do 19. godine, kad je stupio u red pasionista sv. Pavla od Križa. U kolegiju je postao član Marijine kongregacije, posvetivši se Blaženoj Gospi. Inače je bio veoma živahan mladić, strastven lovac, volio je ples i lijepa odijela. Zato je bilo iznenađenje za mnoge kad su čuli da se odlučio za pasioniste. Kraj sve vanjštine u njemu je kucalo nevino srce u kojem se mogla roditi i razrasti klica duhovnog zvanja. Kad mu je bilo 18 i pol godina, 6. rujna 1856., Francesco se oprostio od oca, braće, prijatelja te pošao u Morrovalle, gdje se nalazio novicijat pasionista. Najprije je bio primljen na prve kušnje, zatim je obavio osmodnevne duhovne vježbe te 21. rujna obukao pasionistički habit dobivši novo ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Sljedeće godine položio je profesiju ostavši u Morravalleu još 10 mjeseci. Nakon toga otputoavo je u Isola del Gran Sasso na studij filozofije. Tu je ostao sve do svoje blažene smrti 27. veljače 1862. Primio je samo takozvane niže redove. Trideset godina zbog teških prilika u Italiji šutjelo se o mladom redovniku. Tek godine 1891. njegov nekadašnji drug na studijama, a kasnije general pasionistâ, o. Franjo od Prežalosne pokrenuo je proces za Gabrijelovo proglašenje blaženim. To nastojanje je okrunjeno uspjehom pa je papa Pio X. 31. svibnja 1908. Gabrijela proglasio blaženim. Kod beatifikacije bijahu prisutni blaženikov brat Mihael i duhovni vođa o. Norbert. S procesom se nastavilo i dalje pa je Benedikt XV. 13. svibnja 1920. Gabrijela proglasio svecem. Nastojanjem monsinjora Domenica Tardinija, tada generalnog asistenta Katoličke akcije talijanske mladeži, a kasnije kardinala državnog tajnika Ivana XXIII., sv. Gabrijel je bio proglašen suzaštitnikom talijanske mladeži u Katoličkoj akciji. Papa Ivan XXIII. godine 1959. proglasio je svetog Gabrijela zaštitnikom talijanske pokrajine Abruzzo. Njegov grob u Isola de Gran Sasso postao je proštenišno mjesto kamo godišnje zna hodočastiti preko 600.000 hodočasnika, što je znak velike popularnosti u Božjem narodu. |
27.02.2007.
|
Datum: 27. veljača 2007. Svetac:Gabriel od Žalosne Gospe, Donat Zadarski |
26.02.2007., ponedjeljak
 |
Sveti Aleksandar Aleksandrijski († 328)
|
Sv. Aleksandar, aleksandrijski patrijarh, nasljedio je Achillasa g. 313., a umro 18. travnja 328. U zapadnoj se Crkvi slavi 26. veljače. Od g. 318. do 323. vodio je dogmatsku (vjersku) borbu protiv svećenika Arija koji je nijekao Kristovo božanstvo. Osudio je njega i njegovu propagandu brojnim pismima. Sveti je Epifanije poznavao 20 njegovih pisama; od njih su sačuvane dvije velike okružnice: svim biskupima i Aleksandru, biskupu Soluna i Konstantinopola. Njemu je sam car Konstantin Veliki upravio pismo preko Hozija iz Cordove, poslanika pape svetog Silvestra I. na saboru u Niceji. Sv. Aleksandar je na tom I. općem saboru odigrao važnu ulogu. Sabor je potvrdio njegovu vlast nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom. Od njegovih propovijedi vjerojatno su sačuvane, i to u odlomcima, propovijedi o Duši i tijelu te o Isusovoj muci. Aleksandru je u borbi protiv arijanaca mnogo pomagao njegov đakon Atanazije, kasnije njegov nasljednik i veliki svetac te crkveni naučitelj. Euzebije, biskup iz Nikomedije, te sam car Konstantin tražili su od Aleksandra da natrag primi u Crkvu Arija, no on se tome odlučno usprotivio. Kad je riječ o sv. Aleksandru, aleksandrijskom patrijarhu, možemo mirne duše ustvrditi da se radi o velikom čovjeku koji je u vremenima arijanske krize odigrao veliku i pozitivnu ulogu. Zato ga opravdano spominju manje-više sve veće crkvene povijesti, a i velika Patrologia graeca (PG) u svom 18. svesku od 547. do 614. stranice donosi njegova Pisma i Govore. Štoviše, učenjak H. G. Opitz objavio je u jednom novom izdanju djelâ sv. Atanazija i pisma sv. Aleksandra. To je djelo izdano u Berlinu g. 1934. Opisao ga je također i svjetski poznati patrolog Bardenhewer u svom klasičnom djelu Geschichte der altkirchlichen Literatur (Povijest starocrkvene literature). Opis iznosi čak 7 stranica. Jasno je da je ušao i u sve velike katoličke enciklopedije, od kojih spominjem samo dvije s kojima sam se poslužio u ovom prikazu: Lexikon für Theologie und Kirche (I, 313, prikaz profesora dr. Pierre-Thomasa Camelota, dominikanca) i Enciclopedia cattolica (I, 781-782, prikaz profesora Gaetana Corti koji je predavao na Teološkom fakultetu u Milanu te na Katoličkom sveučilištu Sacro Cuore, također u Milanu). Blažena Edigna, djevica († 1109) |
26.02.2007.
|
Datum: 26. veljača 2007. Svetac: Aleksandar, Robert, Viktor, Branimir Događaj: Dan lijecnika Hrvatske |
25.02.2007., nedjelja
party on...
Sinoć nisam otisao na framu,ipak frend ide u vojsku.Mala oprostajna.Mislio sam da će biti vrpa ljudi,ali je na kraju bilo samo "izabrano" društvo.Tako je i bolje.Pjevalo se,pilo  i naravno gledao velki derbi u nogometu,ali to ne ću komentirati jer nemam snage...Oboružali smo se rekvizitima - zastava,dresovi i šal (naravno od HAJDUKA),čak smo i kladionicu otvorili  ali nitko nije bio dovoljno precizan da pogodi rezultat.S obzirom da smo naložili vatru bilo je dosta hladno,kad smo bili u vikendici bilo je hladno,a ako smo kod vatre onda nas je dim posteno propuhao.Sve u svemu bilo je dobro,a da ne zaboravim,hehe frendov bicikl je završio na drvetu,navodno,a moj pametni rođak je vidio veliku žabu od,ako sam dobro skužio četiri kile...moš' mislit'  Nije bilo pijanih,barem ne koliko sam mislio da će biti,jer dan prije se društvo napilo dok se pekle pečenka i oko pola 2 ujutro otišli kod jednog frenda i ušli mu kroz prozor u kuću (neki) i napravili sr***  Uskoro će još zabava i to sve u trećem mjesecu,jedva čekam  |
Sveti Donat, zadarski biskup († oko 811)
|
O svetom Donatu, slavnom zadarskom biskupu, pisao je već glasoviti isusovac Farlati u svom monumentalnom djelu Illyricum sacrum, V. svezak. Djelo je izdano u Veneciji godine 1775. A za Farlatijem pisali su i drugi manje poznati pisci. Inače prva ozbiljnija vijest o svetom Donatu potječe od Eginarda u njegovu djelu Povijesni spomenici Njemačke. Mjesna zadarska predaja misli da je sveti Donat rodom Zadranin. Prema Dandolovu ljetopisu malo poslije Božića godine 805. na dvoru Karla Velikoga u Salzburgu su se sastali skupa s mletačkim duždem Pavao, zadarski knez i Donat, zadarski biskup. On je igrao posredničku ulogu između Franaka i Bizanta. Išao je u Bizant, gdje je dobio na dar moći svete sirmijske mučenice Anastazije. Bilo je to godine 804. za bizantinskog cara Nikefora. Sveti Donat je prenio svetičine kosti u svoj Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali Sv. Petra. Kasnije katedrala bi posvećena svetoj Anastaziji, ili kako je Zadrani zovu, svetoj Stošiji, koju i danas veoma svečano slave. Neki spominju da je sv. Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Krizogona, po zadarski Krševana, te Zoila, Adape i Irene. Tim je svetinjama, do kojih se onda mnogo držalo, duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve. Sveti Donat je umro oko godine 811., a pokopan je u velebnoj crkvi Presv. Trojstva koju je obnovio te koja je kasnije dobila po njemu ime, sačuvano sve do danas. Ta je crkva u našim krajevima crkveno-umjetnički spomenik prvoga reda. Po stilu je minijatura glasovite crkve Aja Sofije u Carigradu. Danas se u njoj izvode koncerti ozbiljne glazbe. Godine 1622., po volji zadarskog nadbiskupa Stelle, moći sv. Donata stavljene su pod glavni oltar. Godine 1809., nakon provale Francuza u Zadar, prenesene su u katedralu Svete Stošije, gdje se i danas nalaze. Tako bar misli Bibliotheca sanctorum Lateranskog sveučilišta. Sveti Donat je drugotni zaštitnik grada Zadra, a slavi se na današnji dan. |
25.02.2007.
|
Datum: 25. veljača 2007. Svetac: 1. KORIZMENA NEDJELJA Nestorije, Hrvoje, Viktorin, Donat |
24.02.2007., subota
Sveti Modest, biskup († 486)
|
Sveti Modest bio je jedan od biskupa drevne biskupije u Trieru. O njegovu životu imamo samo posve kratke podatke iz raznih martirologija ili rukopisa iz Njemačke i Nizozemske. Odatle je njegovo ime upisano i u Rimski martirologij, najveći popis mučenika i svetaca. Sveti Modest je upravljao biskupijom u Trieru u zadnjoj četvrti V. stoljeća, kad se raspadalo Zapadno Rimsko Carstvo i kad je svuda po Europi zbog seobe naroda i provala barbara vladala sama nesigurnost. Pljačke, osvajanja i masovna ubijanja bila su na dnevnom redu. U to teško doba jedina svijetla točka bili su neustrašivi sveti biskupi koji su se i uz opasnost vlastitog života znali izložiti za svoje stado. Jedan je takav biskup bio i sv. Modest. On je prema prilično pomnom proučavanju umro godine 486. Pokopan je u crkvi Sv. Marije u Trieru. Ta je crkva slavna kao proštenišna jer se u njoj čuvaju relikvije sv. apostola Matije. Blagdan svetog Modesta slavi se danas, kad se prije obnove kalendara slavio i blagdan svetog Matije. |
24.02.2007.
|
Datum: 24. veljača 2007. Svetac: Montan, Goran, Modest, Sinerot |
23.02.2007., petak
Sveti Polikarp, mučenik († 155)
|
Oko godine 190. sv. Irenej, lyonski biskup, zapisao je o svetom Polikarpu: "Bio je učenik apostolâ te prijatelj mnogima koji su vidjeli Gospodina. Sami apostoli postavili su ga za biskupa Azije u crkvi Smirne." Tertulijan, navodeći predaju crkve u Smirni, piše da je Polikarpa za biskupa postavio sam sv. Ivan, apostol. Bilo je to negdje oko 100. godine. Dok je Polikarp bio još mlad biskup, pružio je gostoprimstvo mučeniku sv. Ignaciju Antiohijskom, koji mu je iz Troade upravio pismo. U tom je pismu ocrtan duhovni profil sv. Polikarpa. On je dobar pastir, nepokolebljive vjere te hrabar borac za Kristovu stvar. Ignacije piše: "Nazivam se sretnim što sam smio vidjeti tvoje čisto lice kojim ću se moći i dalje u Bogu radovati." Ignacije hvali Polikarpa "zbog njegova u Bogu usidrena mišljenja, koje je čvrsto kao da je sazdano na tvrdoj stijeni" i zbog toga je čeznuo za njim kao putnik u oluji za lukom. Značajne su to riječi jer otkrivaju kako je sv. Polikarp svojom ličnošću silno djelovao na svoje suvremenike. Euzebije Cezarejski u svojoj Crkvenoj povijesti spominje kako je Polikarp svršetkom godine 154. ili početkom 155. "došao u Rim da s Anicetom raspravlja o danu Uskrsa". O tom se pitanju papa Anicet i Polikarp doduše nisu složili, ali su se ipak rastali u miru. Čak je Anicet prepustio čast Polikarpu da on predsjeda Euharistiji. Sv. Polikarp je pretrpio mučeništvo na stadionu u Smirni 23. veljače 155. oko dva sata poslije podne u dobi od 86 godina. O njemu nam je sačuvano divno svjedočanstvo u Poslanici smirnske Crkve koju je napisao očevidac. To je jedan od najljepših mučeničkih izvještaja. Rese ga trijeznost, dostojanstvo, a tko ga čita ostaje pod dubokim dojmom. Mučenik Polikarp je kao divna i ugodna žrtva. Pozvan da prokune Krista, Polikarp je uzviknuo: "Osamdeset i šest godina mu služim i ništa mi na žao nije učinio. Kako mogu grditi svoga kralja koji me spasio." Evo jednog većeg isječka iz Poslanice smirnske Crkve o mučeništvu svetoga Polikarpa! "...Kad je lomača bila pripravljena, Polikarp svuče sa sebe odijelo, odriješi pojas i poče se izuvati. Prije to nije mogao učiniti jer su svi vjernici svakako nastojali da ga se dotaknu. Već prije mučeništva bio je ukrašen izvanrednom dobrotom poradi svoga sveta života. A sad je tu stao nasred pripravljene lomače. Kad su ga htjeli prikovati čavlima, odvrati im: 'Pustite me ovako. Tko mi je dao snage da trpim vatru, dat će mi jakosti da je mogu mirno i podnijeti i to bez vaših pomagala!' Zato ga ne prikovaše, nego samo svezaše. A on, otraga vezanim rukama kao ovan-zvonar izlučen iz velikog stada i pripremljen za žrtvu Bogu ugodnu, divnu, pogleda na nebo i reče: 'Gospodine, Bože svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina Tvoga Isusa Krista! Mi smo Te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive kako Ti hoćeš. Hvala Ti, što si me učinio dostojnim da baš danas i baš u ovaj čas budem zajedno sa svetim mučenicima dionik čaše Tvoga Krista, da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu, kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio! Za sve to hvalim Te, blagoslivljam Te i slavim Te po vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, Tvome ljubljenom Sinu, po kojem nek je slava Tebi, zajedno s njim i Duhom Svetim, sada i u sve vjekove. Amen!' A kada izreče 'Amen' i završi molitvu, sluge ognja potpališe vatru. Kad se razbuktao plamen, ugledasmo čudo mi kojima je bilo dopušteno gledati taj prizor i koji smo zato ostali na životu da možemo drugima priopćiti što se dogodilo. Plamen se izvio u luk i nadu se poput ognjenoga brodskog jedra i u krugu opkoli mučenika. A on u sredini nije sličio opaljenom tijelu, nego pečenu kruhu, i sjao je poput srebra i zlata u peći. A mi smo osjetili tako ugodan miris kao da miriše tamjan ili koja druga mirisava tvar..." Sv. Irenej u pismu Florinu navodi da je "Polikarp slao pisma obližnjim crkvama kako bi ih utvrdio, ili nekoj subraći kako bi ih opomenuo ili potaknuo". Od svega toga sačuvala se samo njegova poslanica Filipljanima, napisana malo poslije mučeništva svetog Ignacija godine 107. U njoj Polikarp hvali Filipljane što su pružili gostoprimstvo mučenicima Ignaciju, Zozimu i Rufu na njihovu putu u Rim. Potiče ih na vjernost Evanđelju te nauku njihova velikog učitelja sv. Pavla. "Ni ja ni tko drugi meni sličan ne može se približiti mudrosti blaženog i slavnog Pavla koji je, dok je bio kod vas, točno i sigurno naučavao riječ istine pred tadašnjim ljudima, a nakon svog odlaska pisao vam je i pisma. Ako ih pažljivo proučite, napredovat ćete u danoj vam vjeri..." Sv. Polikarp potiče Filipljane na molitvu, da budu apostoli molitve. On o tome piše: "Molite za sve svete! Molite, također, za kraljeve, za vlasti i knezove, za one koji vas progone i mrze, i za neprijatelje križa, da vaš plod bude očit svima, da budete savršeni..." Duhovnost je sv. Polikarpa veoma slična duhovnosti sv. Ignacija Antiohijskog, a obje izviru iz Četvrtog evanđelja te iz poslanica svetog Pavla. Polikarp je ispunio preporuku svog prijatelja Ignacija: "Stoj čvrsto kao nakovanj pod udarcima!" Za njega je život bio Krist. Ono što je pisao Filipljanima i sam je vjerovao i toga se držao. "Bez prestanka ostanimo čvrsti u našoj nadi, u zalogu naše pravde, to jest u Isusu Kristu... Nasljedujmo njegovu strpljivost, i ako trpimo zbog njegova imena, iskazujmo mu slavu! Ta sâm nam je on u sebi pružio primjer i u taj smo povjerovali." Za Polikarpa su savršeni nasljedovatelji Krista mučenici. Oni su "nasljedovatelji istinske ljubavi". Zato je i svako mučeništvo kao neko drugo Evanđelje, očitovanje najuzvišenije ljubavi. "Gospine Bože svevladaru, blagoslivljam Te što si me učinio dostojnim ovoga dana i ovoga časa da primim dio u broju mučenika, u čaši Tvoga Krista"! (sveti Polikarp) "Anđelu Crkve u Smirni napiši: Ovo govori Prvi i Posljednji, onaj koji umrije i oživje: Poznam tvoju nevolju i tvoje siromaštvo, ali ti si bogat. Ostani vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac - život. Nemoj se bojati muka što te očekuju: đavao će ubrzo neke između vas baciti u tamnicu da budete podvrgnuti kušnji" (Otk 2,8-10). |
23.02.2007.
|
Datum: 23. veljača 2007. Svetac: Polikarp, Romana, Grozdan |
22.02.2007., četvrtak
Katedra svetog Petra, apostola
|
Blagdan Katedre sv. Petra slavio se na današnji dan u Rimu već od IV. stoljeća kao znak jedinstva Crkve sazidane na Apostolu. Stoga je danas dan kad nam se naročito valja uživljavati u tekst sv. Mateja po kojem je Petar temelj Crkve. Evo toga svakome rimokatoliku tako dragog teksta! "Kada dođe Isus u okolicu Cezareje Filipove, upita svoje učenike: 'Za koga drže ljudi Sina Čovječjega?' Oni odgovoriše: 'Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, treći za Jeremiju ili za jednoga od proroka.' 'A vi - reče im - za koga me držite?' 'Ti si Krist, Sin Boga živoga!' odgovori mu Šimun Petar. Na to će mu Isus: 'Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! A ja tebi kažem: Ti si Petar - Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima'" (Mt 16, 13-19). Metafore kojima se Gospodin služi govoreći o Petru i samome Petru, a to su "ključevi", koji označuju vlast, i "stijena", koja ističe solidnost zgrade, posve su razumljive svakom dobronamjernu čitatelju. One se posve jasno odnose na Petrovu osobu, a ne samo na njegovu vjeru ili čak na nekoga drugoga. Već od ranih kršćanskih vremena nakon tjelesnih ostataka sv. Petra najviše se štovala njegova katedra kao simbol učiteljske vlasti. Katedra koja je sačuvana do danas, prema velikom arheologu De Rossiju, čini se da je sastavljena od tri dijela. Jedan potječe iz doba od IX-XI. stoljeća, drugi od bjelokosti iz V.-VI. stoljeća, dok se treći, najstariji, pripisuje razdoblju apostolskih vremenâ. Svetkovina 22. veljače vuče svoje korijenje čak iz I. stoljeća, a tada se taj dan slavio sveti Petar kao zaštitnik kršćana. "Prešlo je i na ostale apostole pravo sudjelovanja u vlasti, i na sve crkvene poglavare prispjela je moć te odredbe. Ali ne predaje se uzalud jednome što se priopćuje svima. To je na poseban način povjereno Petru jer je svima crkvenim upraviteljima stavljen na čelo Petar" (Sveti Leon Veliki). Sve što na zemlji, Petre, budeš svezao To svezano bit će i u nebesima. I sve što ovdje danom vlašću odriješiš Bit odriješeno na nebu će visokom. Na strašnom sudu ti ćeš ljude suditi. (Crkveni himan) Pier Damiani je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Umro je u Faenzi u benediktinskom samostanu Svete Marije izvan gradskih vrata u noći između 22. i 23. veljače 1072. Dante ga je u svojoj Božanstvenoj komediji smjestio u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu te kako je duh posve zaljubljen u pustinjački život. Štoviše, neki stručnjaci za Dantea misle da je taj najveći kršćanski pjesnik crpio nadahnuće za svoju veličanstvenu poemu iz djela sv. Piera Damianija. Narod je Piera odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Njegov je sprovod bila prava njegova apoteoza. Proglašen je crkvenim naučiteljm 1. listopada 1828. Osim Dantea, štovao ga je i Petrarca, koji je također napisao jedan njegov životopis, pa čak i Boccaccio. Svetoga Piera Damianija zazivaju u pomoć kod glavobolje. Od novijih svečevih životopisa najvrjedniji je iz pera J. Leclercqua: Sveti Pier Damiani pustinjak i čovjek Crkve. |
22.02.2007.
|
Datum: 22. veljača 2007. Svetac: Katedra Sv. Petra Izabela, Tvrtko, Margareta Kotorska Događaj: Dan Nacionalne i sveucilišne knjižnice |
21.02.2007., srijeda
Koliko stvarno traje korizma?
 U jednoj crkvi, nije bitno kojoj, mladi svećenik na prvu korizmenu nedjelju, nakon pročitanog evanđelja, ušao je među djecu i po prilici rekao: Čuli ste u evanđelju kako je Isus u pustinji postio 40 dana. A znate li vi koliko dana traje korizma? Djeci je u ušima odzvanjala brojka četrdeset, pa su uglas odgovorili - četrdeset dana. Tada svećenik stupi među starije župljane pa i njih upita koliko dana traje korizma. Mi stariji smo odgovorili da sama korizma traje nešto duže od 40 dana. Ako traje po starom shvaćanju do Velike subote, onda je to 46 dana. A ako traje do Vazmenog trodnevlja, kako govore neki modernisti, onda je to 43 dana. Međutim, nije važno koliko dana traje korizma, nego je važno da je korizmeni post trajao 40 dana. Naši stari, dok nije post u vrijeme Drugoga svjetskog rata ukinut, postili su od Čiste srijede do Velike subote točno 40 dana, jednako kao i Isus u pustinji. Postilo se samo u radne dane, a ne i u nedjelje. Pa ako se od 46 dana korizme odbije 6 korizmenih nedjelja, ostane 40 dana korizmenog posta. Svećenik je dao za pravo djeci, a ne nama starijima. On tvrdi da korizma stvarno traje 40 dana, ne osvrćući se na korizmeni post, koji smo mi isticali. Po njemu korizmeni dani samo su radni dani, a u korizmene dane ne ulaze nedjelje. Pa kad se od 46 dana odbije 6 nedjelja, koje nisu korizma, ostane 40 dana korizme. Nedjelje da su zapravo »Uskrsi«, pa se ne mogu ubrojiti u korizmene dane. Sve nas je to zbunilo. Pitamo se zašto se onda nedjelje u korizmi zovu korizmene nedjelje. Zašto se kod nedjeljnih korizmenih misa ne pjeva Slava i Aleluja? Zbunjeni vjernik Vrlo često o korizmenom vremenu dobivamo slične upite poput gore navedenih, a u kojima se traži pojašnjenje trajanja korizme ili Četrdesetnice. Kako joj sama riječ kaže, korizma je doista četrdesetnica, bez obzira na to željeli mi to prihvaćati kao »konačni odgovor« ili ga pripisivali »nekakvim modernistima«, pozivajući se na neke starije uvriježene pučke i pobožne prakse, u kojima, dakako, ne prepoznajemo ništa pogrešnoga. Baš suprotno: i Drugi vatikanski sabor, u svojoj konstituciji o svetoj liturgiji »Sacrosanctum concilium« (br. 109) potiče: »Neka obilatije dođu do izražaja krsne sastavine svojstvene korizmenoj liturgiji; zgodno će biti opet uvesti neke iz pređašnjih vremena«, i dodaje (br. 110): »Pokora korizmenog vremena treba da bude ne više unutarnja i pojedinačna već također vanjska i socijalna. A pokorničku praksu valja promicati prema mogućnostima našeg vremena i raznih krajeva i prema prilikama vjernika«. Korizma je crkveno liturgijsko razdoblje koje traje 40 dana. Onako kako svećenici na početku toga razdoblja i naviještaju i objašnjavaju, pozivajući pri tome na snažniju pripravu na blagdan uskrsnuća Gospodnjega - Vazam. Naime, u liturgijskoj godini korizmeno razdoblje traje od Pepelnice (Čiste srijede) do Velikoga četvrtka, to jest mise Gospodnje večere. Crkva sa svojim vjernicima to čini po uzoru na četrdesetodogišnje putovanje izabranoga Božjeg naroda iz Egipta po pustinji do domovine, što možemo pročitati u starozavjetnoj knjizi o Jošui (Jš 5, 10-12), ali i o Mojsiju (Izl 24,18) i Iliji (1 Kr 19,8). Na kraju, mora se spomenuti i Isusova četrdesetodnevna kušnja u pustinji, koju navodi i naš »zbunjeni vjernik«, a koju možemo pročitati kod evanđelista Marka (Mk 1,13). Po uzoru na sve te primjere i Crkva se zajedno s kandidatima za krštenje, to jest katekumenima, ali i pokornicima sprema za pravo slavlje vazmenoga trodnevlja. U tome razdoblju ona to čini odricanjem od ugodnih stvari i užitaka, pa se korizmu nekada naziva i »vremenom posta«, te istodobno poziva vjernike da se u odricanju sjete svih potrebnih i da pomažu karitativno najsiromašnije više nego što to čine tijekom ostalih liturgijskih razdoblja. Četrdesetnica je i vrijeme intenzivnije molitve, a vjernički puk osobito rado razmatra muku Gospodnju u pobožnosti križnoga puta te se sakramentom pomirenja priprema na susret s Uskrslim Kristom u euharistijskoj pričesti. Što se tiče misnih nedjeljnih slavlja kroz korizmu, valja reći da je njihova značajka ljubičasta boja liturgijske odjeće. Liturgijska odjeća razvila se iz antičke civilne odjeće. Koju boju uzeti u pojedine dane službeno je odredio papa Inocent III. na početku 13. stoljeća, a od propisa u Misalu Tridentskog sabora to je gotovo nepromijenjeno. Tako se ljubičasta boja upotrebljava u došašću i korizmi, »kao i u bogoslužju za pokojne (za koje se može uzeti i crna)«, pojašnjava se u »Malom liturgijskom leksikonu« Ruperta Bergera. Jednako tako, u korizmi se preporuča da se ne ukrašuju oltari i crkva, da ne sviraju orgulje, a uvijek se ispuštaju aleluja i Slava. Aleluja je, naime, poklik budućem gradu Jeruzalemu (Tob 13,18), kojim će biti pozdravljen Krist kao pobjednik nad starim Babilonom (Otk 19,1-9). Za vrijeme korizme, na putu kroz pustinju u vazmenu domovinu, Crkva se odriče domovinske pjesme »aleluja« i prije evanđelja pjeva drugi prikladan poklik Kristu: »Slava tebi, Kriste Bože, Kralju slave vječite«. U vazmenoj noći »aleluja« se opet svečano zaori te se u vazmenom vremenu posebno rado i često pjeva. Isto je i sa »Slavom«, koja nije dio misnog slavlja u adventskom i korizmenom vremenu. Korizma, kako uči tradicionalna liturgika, doista obuhvaća 40 dana, ne računajući kao pokorničke dane nedjelje u tom razdoblju koje su uvijek proslava Kristova uskrsnuća. |
Korizma
|
Kao što svi znate danas počinje korizma,vrijeme koje prethodi Uskrsu u trajanju od 40 dana ili četrdesetnica.Pepelnica ili Čista srijeda je dan na koji između ostalog postimo. Što za vas znači korizma?Svatko bi se trebao preispitati,neke svoje loše stvari za početak pokušati ostaviti u ovih 40 dana,je sigurno je teško ali treba pokušati. |
Sveti Pier Damiani, crkveni naučitelj (1007-1072)
|
Peter Manns izdao je veoma vrijedno djelo od 1.100 stranica koje nosi naslov Reformatori Crkve. Riječ je o 400 Božjih ugodnika koji se mogu ubrojiti među obnovitelje Crkve. Ako ikome od njih pripada naslov reformatora, onda je to sigurno sv. Pier Damiani. On je bio jedan od najpoznatijih pisaca XI. stoljeća te jedan od najvećih sudionika takozvane predgrgurovske crkvene obnove, koja je prethodila reformi svetog Grgura VII. Pier Damiani rodio se godine 1007. u Raveni. Rano je ostao bez roditelja pa su mu prve godine života bile tvrde i teške. U sestri Roselindi našao je drugu majku, a u starijem bratu Damjanu drugog oca. Na njegovu uspomenu uzeo je i ime Damiani, što znači Damjanov. Zahvaljujući njegovoj izdašnoj pomoći mogao je u školu. Studirao je u rodnoj Raveni, Faenzi i Parmi. Bio je izobražen u tzv. "slobodnim znanostima", a među njih pripadala je i vještina u lijepom izražavanju, bilo usmenom bilo pismenom. Pier je stekao izvanrednu sposobnost i upravo majstorstvo u vođenju polemike. Jedno je vrijeme i sam bio profesor, ali je tada odlučio promijeniti život. Nedaleko od kraja u kojem je proveo mladost nalazilo se naselje pustinjaka Fonte Avellana. Tu je još uvijek bila živa uspomena na sv. Romualda, osnivača mnogih samostana i pokretača novog strujanja u njima. Pieru je bilo 28 godina kad je ušao u Fonte Avellanu. Prva knjiga, koja mu je ondje došla u ruke, bio je životopis sv. Romualda. Od njega je napravio program i za svoj život. U krugu pustinjaka osoba Piera Damianija brzo je odskočila pa ga izabraše za poglavara. No, i opati susjednih samostana molili su ga da ih pomogne bilo usmeno: nagovorima i propovijedima, bilo pismeno: izlažući zdrav nauk o redovničkom životu. Pier se odmah ozbiljno dao na posao. Sastavio je pravilo najprije za svoj samostan, a zatim je počeo pisati djela o duhovnom životu. Pier Damiani je bio izvanredan pisac. Njegova je latinština tako svježa pa izgleda kao da se radi o živom, a ne o mrtvom jeziku. Veoma dobro je poznavao Sveto pismo i svete Oce, pa i stare klasične pisce: Cicerona, Salustija, Vergilija, Livija, Horacija. Stil mu je posve osoban. Bio je velik neprijatelj dijalektike primjenjivane na dogmu, a to je tada bilo općenito u običaju. Pisao je dogmatske rasprave o Presv. Trojstvu, o Kristu, o Gospi, moralne pouke za kler i za bračni moral. Pokazivao je veliko zanimanje za asketiku pa je postao pravim teoretičarem pustinjačkog života. Hagiografska su mu djela prilično skromna. U svome stoljeću, siromašnom po piscima i spisima, Pier Damiani je svojim pisanim djelima povijesni izvor prvoga reda. Njegova su djela samo pismeni zaključak njegove velike aktivnosti za obnovu crkvenog i pustinjačkog života. U kristologiji je bio solidan, ali ne i originalan teolog. Za njega je teologija samo put prema askezi, prema jednom što savršenijem kršćanskom životu. Veoma dobro je obradio naše sjedinjenje s Kristom i na taj način postao jedan od velikih učitelja pobožnosti prema Kristovu čovještvu. Mnogo je pisao i o Majci Božjoj te osvijetlio njezinu ulogu u povijesti spasenja, njezinu vrijednost i odlike. Glavni dio njegove mariologije sadržan je u njegovim mnogobrojnim govorima. Svi oni odaju čovjeka veoma pobožna prema Bogomajci. Preporučivao je slavljenje Gospe u subotu i moljenje njezina časoslova. Od svetaca opisao je život sv. Odila iz Clunyja, biskupa Cesene, sv. Romualda, sv. Rudolfa, biskupa Gubbija, sv. Dominika Loricata, mučeništvo sv. djevica Flere i Lucille, viđenja svetih mučenika Jakova i Marijana. Sv. Pier Damiani bio je naročito obnovitelj ćudorednog života. U tu svrhu služio se i hagiografijom. U tim djelima više je moralist nego povjesničar i životopisac. Sve je htio oduševiti za što idealniji život i privesti k heroizmu. Svojim se spisima oštro borio protiv zala u Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje svećeničkog celibata. Pier Damiani je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Umro je u Faenzi u benediktinskom samostanu Svete Marije izvan gradskih vrata u noći između 22. i 23. veljače 1072. Dante ga je u svojoj Božanstvenoj komediji smjestio u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu te kako je duh posve zaljubljen u pustinjački život. Štoviše, neki stručnjaci za Dantea misle da je taj najveći kršćanski pjesnik crpio nadahnuće za svoju veličanstvenu poemu iz djela sv. Piera Damianija. Narod je Piera odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Njegov je sprovod bila prava njegova apoteoza. Proglašen je crkvenim naučiteljm 1. listopada 1828. Osim Dantea, štovao ga je i Petrarca, koji je također napisao jedan njegov životopis, pa čak i Boccaccio. Svetoga Piera Damianija zazivaju u pomoć kod glavobolje. Od novijih svečevih životopisa najvrjedniji je iz pera J. Leclercqua: Sveti Pier Damiani pustinjak i čovjek Crkve. |
21.02.2007.
|
Datum: 21. veljača 2007. Svetac: PEPELNICA – Cista srijeda Petar Damiani, Damir, Natalija Događaj: post i nemrs,, pocetak KORIZME |
20.02.2007., utorak
Eleuterije
|
Biskup Eleuterije živio je i biskupovao u burnom razdoblju seobe naroda, za vrijeme provale Franaka. Biskup je bio od godine 484 do prvih godina VI. st. Kako se iz toga vremena sačuvalo malo pouzdanih dokumenata, o njemu ne znamo gotovo ništa. Pučka mašta, a i neki pisci, stvorili su o njemu mnoge anegdote. U latinskoj patrologiji pripisuju mu se neki govori, molitve te ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. No nije sigurno da li je baš on autor tih spisa. Unatoč nesigurnim podacima o njegovu životu narod ga ipak mnogo štuje u Flandriji, a blagdan mu se slavi na današnji dan. |
20.02.2007.
|
Datum: 20. veljača 2007. Svetac: Leon, Lav, Lea Događaj: Medunarodni dan materinskog jezika |
Subota - frama
Još jedna frama u nizu, možda i najbolja do sada.Bilo nas je oko 10-tak i jos časna i fra Josip.Bilo je tu molitve, pjesme i meditacije-na neki način.Izvlačili smo anđela čuvara tj. tajnog prijatelja za vrijeme korizme za kojega se trebamo moliti kroz 40 dana.Za vrijeme "meditacije" jedna od framašica se "srušila" ne znam kako da vam točno objasnim.Nakon svega toga,mi,framaši smo ostali sami i zabavljali se kroz razne igre i naravno pjesmu,to je ukratko  |
19.02.2007., ponedjeljak
Sv. Corrado Confalonieri iz Piacenze (1290-1351)
|
Sveti Konrad rodio se godine 1290. Od rane mladosti posvetio se oružju. Kad su mu bile 23 godine, nalazeći se jednom u lovu, naredio je da se naloži velika vatra, kako bi divljač potjerala iz gnijezda, duplja i brloga. Plamen je zahvatio silne razmjere pa je opustošio žetvu i čitav jedan zaseok. Vlasnici polja i kuća tražili su od krivca nadoknadu štete. Guverner Piacenze Galeazzo Visconti osudio je na smrt čovjeka koga su našli na mjestu požara, ali taj ga nije podmetnuo i prema tome nije bio ni kriv ni dužan. Sada je proradila savjest Corradu i on se javio vlastima te obvezao da će nadoknaditi štetu. Svoje obećanje je izvršio, ali je tako sam postao siromah. Nakon te nesreće Corradova žena Eufrozina ušla je u franjevački samostan Sv. Klare u Piacenzi, a on je postao franjevački trećoredac u Calendascu. Bilo je to godine 1315. U želji za što većom samoćom dao se najprije na hodočašće u Rim i u druga sveta mjesta, a zatim se uputio prema jugu na Siciliju. U dolini oko mjesta Noto našao je godine 1343. stalnije boravište. Jedno je vrijeme stanovao u ćelijama kraj crkve Raspetoga, ali kako je ondje bio ometan brojnim posjetiteljima, uputio se u špilju Pizzoni, koju će narod prozvati po njegovu imenu. Umro je 19. veljače 1351. i sahranjen je u crkvi Sv. Nikole. Godine 1485. tijelo mu je ekshumirano te položeno u srebrnu urnu. Njegovo je štovanje odobreno za biskupiju Siracusa 12. srpnja 1515., a 30. listopada 1544. prošireno na čitavu Siciliju. Urban VIII. dopustio je 12. rujna 1625. vlastitu misu i časoslov u čast ovoga sveca svim franjevačkim zajednicama. Crkva Sv. Nikole, u kojoj se nalazi svečevo tijelo, postala je 19. svibnja 1844. katedrala novoustanovljene biskupije. Sv. Corrado Confalonieri zaštitnik je gradića i biskupije Noto, koja je sufragana nadbiskupiji u Siracusi. Nezgoda s požarom za Corrada Confalonierija postala je spasonosna. Bila je povodom da je počeo drukčije živjeti. Lišen zemaljskih dobara postao je slobodan u Gospodinu. Na njega možemo primijeniti riječi Poslanice Rimljanima: "Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani, jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina, da ovaj bude prvorođenac među mnogom braćom. A koje je predodredio, one je i pozvao; koje je pozvao, one je i opravdao; koje je opravdao, one je i proslavio" (8,28-30). Blagdan sv. Konrada naročito se svečano slavi u Notu i Avoli na Siciliji. Svečevu urnu drže dva čovjeka odjevena u bijele košulje, a narod joj pobožno pristupa sa svijećama u ruci. Bolesnici od hernije, osobito djeca, utječu se njegovu zagovoru. Oko sveca splele su se i mnoge legende te običaji i tako je on veoma popularan u kraju u kojem je kao pustinjak proveo posljednje godine svoga života. On nad njim kao njegov zaštitnik i zagovornik bdije, a narod mu je zahvalan za tu zaštitu pa ga slavi veoma svečano na svoj tipično južnjački, bučni način. |
19.02.2007.
|
Datum: 19. veljača 2007. Svetac: Konrad, Ratko, Rajko, Blago |
18.02.2007., nedjelja
Sveti Šimun, biskup i mučenik († 107)
|
Za svetoga Šimuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog od dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus. Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađega, prvog jeruzalemskog biskupa oko godine 62., preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti. On misli da je to bilo nakon razorenja Jeruzalema, što ne odgovara istini. Daleko je vjerojatnije da je to bilo prije i da se za opsade Jeruzalema Šimun sklonio u Pellu. Gospodin, koji je prorekao i razorenje Jeruzalema, opomenuo je svoje učenike da tada bježe. Šimun je za to znao i zato je pošao u Pellu. Svojim boravkom u Pelli zameo si je trag pa se tako kao Gospodinov rođak nije morao pokazati u Rimu po naredbi cara Vespazijana i Domicijana. Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo mučen, a zatim raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samoga konzularnoga legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109 godina, a od toga biskup 43 godine. Kako je bio Gospodinov suvremenik, pa čak i rođak, zanimalo bi nas mnogo više iz njegova života, ali, na žalost, vjerodostojni izvori o tome šute. Za štovanje sv. Šimuna u zapadnoj Crkvi imamo prve podatke u Adonovu martirologiju, a spominje ga i Rimski martirologij kao i knjige o svecima i mučenicima na Istoku. Svi ga od reda slave kao Kleofina sina. Na Zapadu se neke crkve kao npr. u Brindisiu, Bologni i Bruxellesu ponose što imaju njegove relikvije. Međutim, predaja je o njihovoj vjerodostojnosti posve nesigurna. |
18.02.2007.
|
Datum: 18. veljača 2007. Svetac: 7. NEDJELJA KROZ GODINU, Šimun, Bernarda |
17.02.2007., subota
SVETI BARTOL, apostol
|
U listama svetih apostola spominje se i sv. Bartol. Spominje ga Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje te Djela apostolska. Njegovo se ime izvodi od "Bar Talmaj", a što znači Talmajev sin. Odatle njegovo latinizirano ime Bartholomaeus, naški Bartolomej ili pučki Bartol. Sv. Ivan Evanđelist, opisujući svjedočanstvo prvih učenika, navodi i zanimljiv susret najprije između Filipa i Natanaela, a zatim između Isusa i Natanaela. Evo toga susreta! "Filip susretne Natanaela i rekne mu: 'Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također! To je Isus, sin Josipa iz Nazareta.' - 'Iz Nazareta može li što dobro izići?' reče mu Natanael. 'Dođi i vidi!' odvrati mu Filip. Isus opazi Natanaela gdje mu se približava pa reče za nj: 'Evo pravog Izraelca, bez lukavstva.' - 'Odakle me poznaješ?' upita ga Natanael. 'Prije nego te Filip pozvao - odgovori mu Isus - vidio sam te pod smokvom.' 'Rabbi - odvrati mu Natanael - ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov.' Isus mu uzvrati: 'Jer ti rekoh da sam te vidio pod smokvom, vjeruješ! Vidjet ćeš još veće od toga! Zaista, zaista, kažem vam - nadoda Isus - vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim'" (Iv 1,45-51). Tumači Svetog pisma nisu baš posve sigurni da li je taj Natanael istovjetan s Bartolomejom. Većina razloga govori u prilog istovjetnosti, tj. da je riječ o jednom čovjeku. Natanael bi bilo vlastito ime apostolovo, a Bartolomej ono što bi odgovaralo našem prezimenu. Iako u starini, pogotovo židovskoj, nije bilo prezimena u našem smislu, često su ipak za jednu osobu postojala dva imena. Prema tome, Natanael i Bartolomej mogu biti dva imena za jednu te istu osobu. Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega čuva ondje crkva posvećena njemu u čast. Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov učenik i apostol. To nas oklijevanje ne smije odviše iznenaditi jer je tada bilo lažnih proroka koji su obilazili Palestinom, upirali prstom na sebe ili se gradili pretečama Mesije, a bili obični šarlatani. Zato jedan ozbiljan i trijezan Izraelac nije mogao samo tako olako priznati nekoga Mesijom. No kad se uvjerio da je Isus Mesija, on uz njega pristaje i za njim ide. Isus ga je već kod prvog susreta pohvalio kao "pravog Izraelca u kojem nema lukavstva", dakle, kao jednostavna, poštena, dobronamjerna i iskrena čovjeka. Nakon silaska Duha Svetoga nad apostole i Bartol se dao na misionarenje. Kasnije mu predaja pripisuje veoma duga misijska putovanja, čak do Indije, što se ne može sa sigurnošću potvrditi. No iz predaje se dade izvesti prilično siguran zaključak da je Bartol bio veoma aktivan i dinamičan apostol, što je lako i razumljivo. Prožet snagom Duha odozgora, pošao je i on na naviještanje Radosne vijesti, posvetivši tome radu sav svoj život, koji je napokon zapečatio mučeničkom smrću. Prema apokrifima Bartolomej je propovijedao Evanđelje najprije u Indiji, a onda u Armeniji, gdje je bio i mučen i to na najokrutniji način. Ogulili su mu kožu i onda mu odrubili glavu. To je strašno mučeništvo ovjekovječio u Sikstinskoj kapeli Michelangelo prikazavši na svojoj veličanstvenoj slici Posljednjega suda sv. Bartola kako oderan drži svoju kožu u ruci. Na toj je koži umjetnik načinio svoj portret. Relikvije su sv. Bartola u VI. stoljeću s Istoka prenesene na Zapad i to najprije na otok Lipari u Tirenskome moru. Odatle su relikvije prenesene u grad Benevent. No i tu nisu trajno ostale jer ih se g. 983. domogao car Oton III. te ih dao prenijeti u Rim, gdje su položene u crkvi Sv. Bartola na otočiću usred rijeke Tibera. Na tom je otočiću već u pogansko rimsko doba bilo poznato svetište podignuto u čast boga Eskulapa, koji se častio kao bog liječnikâ i medicine. Zamijenilo ga je svetište svetog Bartola. Kršćanski su se vjernici utjecali u zagovor Bartolu u raznim bolestima, osobito kod grčeva raznih vrsta, kožnih i živčanih bolesti. Kao zaštitnika zazivaju ga zanatlije, koji se bave izradom predmeta od kože, kožari općenito, ali i seljaci te pastiri. (24.kolovoza) |
17.02.2007.
|
Datum: 17. veljača 2007. Svetac: Bartol, Benedikt, Flavije |
16.02.2007., petak
|
Datum: 16. veljača 2007. Svetac: Julijana, Miljenko, Samuel |
Sveta Julijana
|
Crkvu mnogi optužuju zbog maskulinizma - muškaraštva. Glavnu riječ u njoj vode muškarci, a žene su nekako u pozadini. To je samo donekle točno, jer su u povijesti Crkve i mnoge žene, osobito svetice, odigrale veliku i važnu ulogu. U ovoj svetačkoj zbirci želimo da i svete žene dođu do izražaja, da nam progovore svojim životom. Zbog tih motiva pišemo i o svetoj Julijani, mučenici iz Nikomedije. Prema izvještajima o mukama te svete mučenice saznajemo da je iz svoje obitelji bila jedina pripadnica kršćanske vjere, dok je njezin otac Afrikanac bio revan štovatelj poganskih božanstava. Julijana je bila obećana za brak jednom poganinu koji se zvao Evilazije. Ona bi se za njega i udala, ali samo uz uvjet da postane kršćanin. On se tada razgnjevio i izveo je pred sud. Ni prijetnje ni muke hrabru djevojku nisu uspjele slomiti niti odvratiti od njezine čvrste odluke. Zbog toga je konačno osuđena na smrt, pa joj je odrubljena glava, i tako je slavno završila svoj zemaljski tijek. Bilo je to za cara Maksimijana godine 305. Relikvije ove svete mučenice prenesene su najprije iz Nikomedije u Puteole u Italiju, zatim u Cumu i napokon 25. veljače 1207. u Napulj. Njezino je štovanje veoma razvijeno u Napulju i okolici, no crkava njoj u čast ima i po ostalim predjelima Italije, zatim Španjolske i Nizozemske. Mnoge žene nose rado njezino ime. Blagdan joj slavi i zapadna i istočna Crkva. |
15.02.2007., četvrtak
Sveti Onezim
|
Onezim je grčko ime, a znači koristan. To ime dobio je od svoga gospodara Filemona jedan njegov mladi rob. On je jednoga dana orobio svoga gospodara te pobjegao u Rim u kojem su se tada skupljali avanturisti iz svih naroda i zemalja. Bilo je to između godine 61. i 63., kad je sv. Pavao bio u pritvoru, ali ipak mogao primati posjetitelje. Jedan od tih posjetitelja bio je i rob Onezim. Apostol naroda poučio ga je u vjeri i krstio. Htio ga je i zadržati kod sebe jer mu je kao pritvoreniku mnogo pomagao. No, po tadašnjem pravnom shvaćanju i društvenom poretku, Onezim je pripadao Filemonu koji je bio kršćanin. Budući da je Tihik odlazio u Aziju, Pavao ga je skupa s Onezimom poslao Crkvi u Kolose, s poslanicom upravljenom Filemonu, u kojoj moli oproštenje za Onezima. Poslanica je pravi biser svetopisamske književnosti, a i "magna charta" što je Crkva načelno mislila o ropstvu. Ernest Renan, racionalist, ovu najkraću Pavlovu poslanicu, koja ima samo 25 redaka, zove "biserom rane kršćanske književnosti". Ona s jedne strane očituje Pavlovu otmjenost, pažnju prema suradnicima, mekano očinsko srce prema svima, dosjetljiv stil; a s druge strane osvjetljuje stvarni kršćanski stav prema pitanju ropstva. Donosimo ovdje tu kratku Pavlovu poslanicu koja osvjetljuje i lik današnjega sveca, i njegova gospodara Filemona, i njezina pisca, orijaša kršćanstva, sv. Pavla. Zapadna Crkva slavi danas sv. Onezima, a grčka po svom kalendaru 15. veljače. "Pavao, sužanj Krista Isusa, i brat Timotej Filemonu, našem ljubljenom suradniku, i sestri Apiji, našem suborcu Arhipi i crkvi koja se sastaje u tvojoj kući. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! Zahvaljujem Bogu svome uvijek kad te se sjećam u svojim molitvama - čujem, naime, za tvoju ljubav i vjeru koju imaš prema Gospodinu Isusu i prema svim svetima - da ona bude djelotvorna u iskazivanju svakog dobra koje se čini i mora činiti među vama radi Krista. Zbilja me uvelike obradovala i utješila tvoja ljubav, jer si, brate, okrijepio srca svetih. Zato, premda imam puno opravdanje u Kristu da ti naredim što si dužan činiti, radije te molim u ime poznate ljubavi, takav kakav upravo jesam: Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa. Molim te za svoga sina koga rodih u okovima, za Onezima, koji ti je negda bio nekoristan, a koji je sada i tebi i meni vrlo koristan. Njega ti - upravo njega, to jest moje srce - šaljem natrag. Htio sam ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe služi u okovima koje nosim radi Radosne vijesti. Ali nisam bez tvoga pristanka ništa htio činiti, da tvoje dobročinstvo ne bude kao prisilno, već svojevoljno. Možda je zato bio odijeljen od tebe na kratko vrijeme da ti bude povraćen zauvijek, ne više kao rob, nego više od roba, kao drugi brat; meni izvanredno drag, a koliko više tebi i po naravi i po Gospodinu! Ako, dakle, mene smatraš za druga, primi njega kao mene! A ako te je u čemu oštetio ili ti što duguje, to unesi u moj račun. Ja, Pavao, potpisujem vlastoručno, ja ću platiti... da ti ne reknem da si i sam sebe meni dužan. Hajde, brate, da se okoristim tobom u Gospodinu! Okrijepi moje srce u Kristu! Posve uvjeren u tvoju poslušnost, ovo ti pišem, znajući da ćeš učiniti i više nego što tražim. A u isto vrijeme pripravi mi gostinsku sobu, jer se nadam da ću vam po vašim molitvama biti dobrostivo darovan. Pozdravljaju te Epafra, koji je sa mnom sužanj u Kristu Isusu, Marko, Aristarh, Dema i Luka, moji suradnici. Milost Gospodina Isusa Krista s duhom vašim! Amen." |
15.02.2007.
|
Datum: 15. veljača 2007. Svetac: Onezim, Vitomir, Faustin |
14.02.2007., srijeda
  |
Valentinovo
Svima koji su sretno zaljubljeni sretno Valentinovo,neka njihova ljubav traje najmanje do sljedećeg,LJUBITE SE,VOLITE SE .....ma znate i sami...uživajte!  |
14.02.2007.
|
Datum: 14. veljača 2007. Svetac: Valentin, Zdravko Događaj: Dan zaljubljenih  |
13.02.2007., utorak
KINESKA ZAKLETVA PRIJATELJSTVA
|
Kunem se da ću ti biti prijatelj, Zauvijek, bez dvoumica i slabosti. Kada brda budu ravna, Kada rijeke presuše, Kada bude grmilo zimi, Kada snijeg bude padao ljeti, Kada zemlja i nebo postanu jedno, Čak se ni tada neću odvojiti od tebe. |
Dobriša Cesarić - Balada iz predgrađa
|
...I lije na uglu petrolejska lampa Svjetlost crvenkastozutu Na debelo blato kraj staroga plota I dvije, tri cigle na putu. I uvijek ista sirotinja udje U njezinu svjetlost iz mraka, I s licem na kojem su obicno brige Predje je u par koraka. A jedne veceri nekoga nema, A mor'o bi proc; I lampa gori, I gori u magli, I vec je noc. I nema ga sutra, ni prekosutra ne, I vele da bolestan lezi, I nema ga mjesec, i nema ga dva, I zima je vec, I snijezi... A prolaze kao i dosada ljudi, I maj vec mirise - A njega nema, i nema, i nema, I nema ga vise... I lije na uglu petrolejska lampa Svjetlost crvenkastozutu Na debelo blato kraj staroga plota I dvije, tri cigle na putu. |
Sveti Valentin
Evo na zahtjev našeg anđela stavljamo za početak nešto o Sv. Valentinu,kojeg slavimo sutra  -Sveti Valentin bio je biskup i mučenik, a živio je u 3. stoljeću. Pogubljen je 269. godine odsijecanjem glave u doba kad je Rimskim carstvom vladao car Klaudije. -Kasnije je car Julije I. u 4. stoljeću nad njegovim grobom podigao baziliku, te se od tada taj svetac počeo štovati među kršćanima. -U 15. stoljeću je ovaj svetac povezan s blagdanom zaljubljenih, što se održalo do danas. -Spomen mu je u Katoličkoj Crkvi 14. veljače. -Valentin kao zaštitnik zaljubljenih -U Starih Grka je od sredine siječnja do sredine veljače bio mjesec Gamelion u kojem se obilježavala svetost braka Here i Zeusa. -U antičkom Rimu 15. veljače bio je dan kad se slavio Lupercus, bog plodnosti (često prikazivan polugol, obučen u kožu jarca). Djevojka koju bi glumac koji je personificirao Lupercusa dotaknuo, bila bi uvjerena kako će biti plodna. -U Srednjem je vijeku sredina veljače tredicionalno bila smatrana kao doba kad se pare ptice. -Crkva i dan Sv. Valentina : -Sve do 1969. godine dan Sv. Valentina slavio se 14. veljače kao spomen. Dan izbrisan iz katoličkog kalendara, te je postao tek neobavezni spomendan, zbog želje za smanjenjem broja spomena svetaca o kojima nema dovoljno povijesnih podataka. -Zanimljivosti : -U Shakespearovom Hamletu spominje se rečenica: "Sutra je Dan sv. Valentina". |
13.02.2007.
|
Datum: 13. veljača 2007. Svetac: Katarina Ricci, Kastor, Božidarka, Kristina |
12.02.2007., ponedjeljak
12.02.2007.
|
Datum: 12. veljača 2007. Svetac: Zvonko, Zvonimir |
Dragutin Tadijanović - Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
|
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć Moja mati bijelo platno tka. Njen pognut lik i prosjede njene kose Odavna je već zališe suzama. Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem Po snijegu što vani pada U tišini bez kraja, u tišini bez kraja: Anđeli s neba, nježnim rukama, Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju Pazeć da ne bi zlato moje probudili. Dugo u noć, u zimsku pustu noć Moja mati bijelo platno tka. O, majko žalosna!kaži, što to sja U tvojim očima Dugo u noć,u zimsku bijelu noć? |
11.02.2007., nedjelja
DUHOVNA OBNOVA
Prošlih nekoliko dana u posjet nam je došao Don Mijo Grozdanović iz Splita.Danas na misi u 11 sati je podjeljeno i bolesničko pomazanje.Sama misa trajala je dva sata.Nije bilo nimalo dosadno i brzo je prošlo, uz molitvu i pjesmu.Stavio sam nekoliko slika ispod,kako je bilo na misi...prosudite sami! -slavljenje Boga uz pjesmu  -propovjed,svećenik je šetao cijelom crkvom...  -podjela bolesničkog pomazanja  -neka mir bude i s tobom  -pogledajte samo sve te ljude,cijeli mali zbor & orkestar  -bez komentara! |
11.02.2007.
|
Datum: 11. veljača 2007. Svetac: 6. NEDJELJA KROZ GODINU, Gospa Lurdska, Marija, Mirjana Događaj: Svjetski dan bolesnika |
10.02.2007., subota
...neki prošli dani...
|
Samo da se vratim nekoliko dana unazad, da bila je to srijeda, imali smo FRAMU, ali sam naravno zakasnio, škola i obaveze...Uglavnom stigao sam, a Framu je vodila neka časna i ZG-a, nemam pojma kako se zove, ali bilo je zanimljivo. Imali smo neku meditaciju, koja je trajala nekih 10-tak minuta i nakon nje, kad sam otvorio oči, bilo je nekako čudno, onako zaboravio sam da je netko oko mene, svatko je to doživio na svoj način. Bila je tu još i molitva i pjesma, ali sam morao ranije otići zbog drugih obaveza,ali sve u svemu jako dobro. Danas ne znam da li će Frame uopće biti, jer je kod nas duhovna obnova, procesije i to...a ja nisam stigao otići ni na jedan obred  |
...neka te svjetlost vodi!
  |
10.02.2007.
|
Datum: 10. veljača 2007. Svetac: Bl. Alojzije Stepinac, Vjekoslav, Vilim |
09.02.2007., petak
09.02.2007.
|
Apoloniji i Sunčani sretan imendan Isprika mala, nemam puno vremena, pa baš ne pišem puno, ali sutra ću već nešto staviti!  |
08.02.2007., četvrtak
08.02.2007.
|
Sretan imendan Jeronimu,Jerku i Mladenu |
07.02.2007., srijeda
Što je to?
|
Evo jedne slike, dobro je proučite i napišite što vidite, zamjećujete li nešto neobično??? http://www.imput.net/slike/84y41346.jpg |
NEK SLAVLJEN BUDE BOG
|
NEK SLAVLJEN BUDE BOG, PJESMU NOVU PJEVAJ SAD. IZ SVAKOG GRIJEHA ON, U LJUBAV ZOVE NAS! NEKA SAD KLIČE SVIJET, JER EVO DOLAZIM VEĆ SAM TU I MOJ DAN, GLE SVIĆE ZA VAS SVE, DOLAZIM! ISUS SAM JE REKAO, KAKO OTAC LJUBI NAS ZATO DUHOM UĐITE, SVI VI SADA U MOJ SPAS! TKO U MENE VJERUJE, DJELA BOŽJA ČINIT ĆE I SLAVA OČEVA, NAD NJIM ZABLISTAT ĆE! JA VAS POSLAH SVE U SVIJET, NEK VAS TOG NE BUDE STRAH U MOME IMENU, POBIJEDIT ĆETE MRAK! SVOJU RADOST DAJEM VAM, I U DOBRU I U ZLU MOJA SNAGA POBJEDNA UZ VAS ĆE BITI TU! |
07.02.2007.
|
Rikardu & Držislavu sretan imendan !!! |
06.02.2007., utorak
...da ne zaboravim...
|
Samo da se vratim na nedjelju koja je prošla.Na misi uopće nije bilo puno ljudi,i nekako je bilo dosadno,mislim treba to malo oživjeti.Zato je navečer,kako sam čuo bilo puno ljudi,bilo je klanjanje i došao je svećenik iz Splita,ali je i potrajalo malo predugo |
HVALIT ĆU TE GOSPODE (Ps 57)
|
HVALIT ĆU TE GOSPODE, MEĐU NARODIMA, HVALIT ĆU TE, MEĐU PUCIMA PJEVAT ĆU TEBI JA. HVALIT ĆU TE MEĐU NARODIMA, HVALIT ĆU TE MEĐU PUCIMA, HVALIT ĆU TE, HVALIT ĆU TE, HVALIT ĆU TE, GOSPODE! |
06.02.2007.
|
Doroteji i Dorici sve najbolje na dan njihova imena |
05.02.2007., ponedjeljak
Lonely
|
Remember first time we met day one Kids in the garden' playin' games havin' fun Excitin' and amazin' havn't a real friend of mine Feel my heart beat and for real Face to face and eye to eye Usin' our hands to bug and supply Chillin' is cool from January to June And we still sticked together like the glue You know the rules Forever you and I and believe it was clear If I ever to fall I could count on you with no fear Runnin' out of time I see who's fake Alone without protection from all damn snakes All for one one for all I was told Black white yellow if you'r young or old Nana's in the house to let you know What I see is how I feel and damn I'm alone I am lonely lonely lonely I am lonely lonely in my life I am lonely lonely lonely God help me help me to survive! Bridge Everybody's trippin' on me Oh lord come help me please I did some bad things in my life Why can't you rescue me 'cause you've got all I need I know I got to pay the price Lonely Creepin' thru the streets at night after a fuss and fight Tears in my eyes I'm a man lookin' for the light Dark is the path he will rescue me The lord is my shephard I'm cool despite emergency Whom shall I fear exept the G O D Thank you for the blessin' and the skills on the M I C Five years we know there's no diggity Free at last see the light in me What goes up must come down I'll be around while you heading towards deathtown Always look forward hardly never look back So many tears and the snakes on my jack Now I'm riding in my big fat ride Your ass is late so look for the line Nana in the house to let you know What I see is how I feel so leave me alone Lonely Knock on my door whom you lookin' for A dream or reality enemies at my door Eyes I realize it's fantasize I must be high So let me live before I die Once again grab the bottle twist the cap To survive your life is yours my life is mine No emotions in this world full of lies Step my step and be versatile Love peace and crash that's what it's all about Alone by yourself than you lack there's no doubt about I'm always into something making moves to improve What would you do if you where in my shoes Boom a letter oops another suicide Meet me for a ride at the boulevard Nana's in the house to let you know What I see is how I feel and damn I'm alone |
05.02.2007.
Sretan imendan svim Agatama, Dobrilama i Jagodama  |
04.02.2007., nedjelja
Vrijeme...
S obzirom na vrijeme koje nas prati zadnjih nekoliko dana došla mi je inspiracija pa sam se odlučio staviti nekoliko slika, što sve priroda može učiniti čovjeku svjesni smo ali očito ne dovoljno...  |
04.02.2007.
|
Andrija Corsini, 5.nedjelja kroz godinu je ono što obilježava današnji dan |
03.02.2007., subota
Nebo!
 |
03.02.2007.
|
Danas slavimo Sv.Blaža i Sv.Vlaha,sve najbolje onima koji slave! |
02.02.2007., petak
Rimljanima 5, 18-20
|
Dakle, grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga - svim ljudima na opravdanje, na život!Doista, kao što su neposlihom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. |
HVALA!
|
HVALA ZA SVAKO DOBRO JUTRO, HVALA, ZA SVAKI MUČNI SAN, HVALA ŠTO TVOJA LJUBAV DIVNA, NOSI NOĆ I DAN! HVALA ZA MOJE RADNO MJESTO, HVALA ZA SVAKI MALI DAR, HVALA TI ZA SVU RADOST, SREĆU I MUZIKU! HVALA ŠTO SRCE ČESTO ZEBE, HVALA ZAKIŠU SNIJEG I LED HVALA ŠTO SVOJE BRIGE LJUTE BACAM NA TEBE! HVALA TI ZA TVOJ GOVOR SVETI, HVALA ŠTO DUHA DAJEŠ SVOG, HVALA ŠTO LJUBIŠ LJUDE, KOJI BEZ CILJA SU SVOG! HVALA ZA MALU RIJEČ OPROSTI, HVALA ZA ISPRUŽENI DLAN, HVALA ŠTO PLAĆAŠ SVE RAČUNE, BIJEDNIM DAJEŠ STAN! HVALA ZA SVAKI ZAPAD SUNCA, HVALA ŠTO VRIJEME LETI, MRE, HVALA ŠTO VJEČNOST TVOGA RITMA, NOSI LJUDE SVE! HVALA ŠTO TVOJA LJUBAV DOBRA, HVALA ŠTO NEMA GRANICE, HVALA ŠTO TEBI UVIJEK MOGU, HVALA REĆ ZA SVE! |
02.02.2007.
|
Evo danas slavimo PRIKAZANJE GOSPODNJE - SVIJEĆNICA, a također svim Marinima i Marinama sretan imendan, a one koje slučajno ne nabrojim neka se ne ljute |
01.02.2007., četvrtak
Neke nove ideje...
|
Od danas pa nadalje možete očekivati neke nove rubrike,tu su imendani po katoličkom kalendaru i citati iz Novog zavjeta....tko zna mozda bude još nečega...za početak ću krenuti s imendanom... Dakle svima koji se odazivaju na ime Sever, Brigita ili Miroslav ( i tome slično ) sretan imendan! |
NA BABILONSKIM OBALAMA
|
NA BABILONSKIM OBALAM SJEĐASMO MI, I PLAKASMO SIONA DOK SE SJEĆASMO! MUČITELJI ZAISKAŠE OD NAS DA PJEVAMO DA ČUJU PJESMU SIONSKU, AL KAKO GOSPODINA SLAVIT U TUĐINI! NEK' MI DESNICA USAHNE I NEKA MI JEZIK UMUKNE, AKO SE TEBE GOSPODINE ODREKNEM! |
FRAMA
|
Eto jučer sam otišao prvi put na Framu (franjevačka mladež) i moram priznati da je bilo dobro.Prije nego su se svi okupili igrali smo malo uno-uno,a kad su se svi pojavili započeli smo sa molitvom,malo sam izviđao situaciju,da vidim kako to sve ide.Nakon toga smo izvlačili citate, te ih tražili u Novom zavjetu i raspravljali o pročitanom.Nakon toga smo se pripremali za pjevanje,ali zbog drugih poslova morao sam otići Idući sastanak je u subotu navečer,sa prijateljem bih trebao pripremiti nekakvo izlaganje...eto to je zasad to,tu su i neke slike     |
