God's light reborn me !
21.02.2007., srijeda
Sveti Pier Damiani, crkveni naučitelj (1007-1072)
|
Peter Manns izdao je veoma vrijedno djelo od 1.100 stranica koje nosi naslov Reformatori Crkve. Riječ je o 400 Božjih ugodnika koji se mogu ubrojiti među obnovitelje Crkve. Ako ikome od njih pripada naslov reformatora, onda je to sigurno sv. Pier Damiani. On je bio jedan od najpoznatijih pisaca XI. stoljeća te jedan od najvećih sudionika takozvane predgrgurovske crkvene obnove, koja je prethodila reformi svetog Grgura VII. Pier Damiani rodio se godine 1007. u Raveni. Rano je ostao bez roditelja pa su mu prve godine života bile tvrde i teške. U sestri Roselindi našao je drugu majku, a u starijem bratu Damjanu drugog oca. Na njegovu uspomenu uzeo je i ime Damiani, što znači Damjanov. Zahvaljujući njegovoj izdašnoj pomoći mogao je u školu. Studirao je u rodnoj Raveni, Faenzi i Parmi. Bio je izobražen u tzv. "slobodnim znanostima", a među njih pripadala je i vještina u lijepom izražavanju, bilo usmenom bilo pismenom. Pier je stekao izvanrednu sposobnost i upravo majstorstvo u vođenju polemike. Jedno je vrijeme i sam bio profesor, ali je tada odlučio promijeniti život. Nedaleko od kraja u kojem je proveo mladost nalazilo se naselje pustinjaka Fonte Avellana. Tu je još uvijek bila živa uspomena na sv. Romualda, osnivača mnogih samostana i pokretača novog strujanja u njima. Pieru je bilo 28 godina kad je ušao u Fonte Avellanu. Prva knjiga, koja mu je ondje došla u ruke, bio je životopis sv. Romualda. Od njega je napravio program i za svoj život. U krugu pustinjaka osoba Piera Damianija brzo je odskočila pa ga izabraše za poglavara. No, i opati susjednih samostana molili su ga da ih pomogne bilo usmeno: nagovorima i propovijedima, bilo pismeno: izlažući zdrav nauk o redovničkom životu. Pier se odmah ozbiljno dao na posao. Sastavio je pravilo najprije za svoj samostan, a zatim je počeo pisati djela o duhovnom životu. Pier Damiani je bio izvanredan pisac. Njegova je latinština tako svježa pa izgleda kao da se radi o živom, a ne o mrtvom jeziku. Veoma dobro je poznavao Sveto pismo i svete Oce, pa i stare klasične pisce: Cicerona, Salustija, Vergilija, Livija, Horacija. Stil mu je posve osoban. Bio je velik neprijatelj dijalektike primjenjivane na dogmu, a to je tada bilo općenito u običaju. Pisao je dogmatske rasprave o Presv. Trojstvu, o Kristu, o Gospi, moralne pouke za kler i za bračni moral. Pokazivao je veliko zanimanje za asketiku pa je postao pravim teoretičarem pustinjačkog života. Hagiografska su mu djela prilično skromna. U svome stoljeću, siromašnom po piscima i spisima, Pier Damiani je svojim pisanim djelima povijesni izvor prvoga reda. Njegova su djela samo pismeni zaključak njegove velike aktivnosti za obnovu crkvenog i pustinjačkog života. U kristologiji je bio solidan, ali ne i originalan teolog. Za njega je teologija samo put prema askezi, prema jednom što savršenijem kršćanskom životu. Veoma dobro je obradio naše sjedinjenje s Kristom i na taj način postao jedan od velikih učitelja pobožnosti prema Kristovu čovještvu. Mnogo je pisao i o Majci Božjoj te osvijetlio njezinu ulogu u povijesti spasenja, njezinu vrijednost i odlike. Glavni dio njegove mariologije sadržan je u njegovim mnogobrojnim govorima. Svi oni odaju čovjeka veoma pobožna prema Bogomajci. Preporučivao je slavljenje Gospe u subotu i moljenje njezina časoslova. Od svetaca opisao je život sv. Odila iz Clunyja, biskupa Cesene, sv. Romualda, sv. Rudolfa, biskupa Gubbija, sv. Dominika Loricata, mučeništvo sv. djevica Flere i Lucille, viđenja svetih mučenika Jakova i Marijana. Sv. Pier Damiani bio je naročito obnovitelj ćudorednog života. U tu svrhu služio se i hagiografijom. U tim djelima više je moralist nego povjesničar i životopisac. Sve je htio oduševiti za što idealniji život i privesti k heroizmu. Svojim se spisima oštro borio protiv zala u Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje svećeničkog celibata. Pier Damiani je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Umro je u Faenzi u benediktinskom samostanu Svete Marije izvan gradskih vrata u noći između 22. i 23. veljače 1072. Dante ga je u svojoj Božanstvenoj komediji smjestio u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu te kako je duh posve zaljubljen u pustinjački život. Štoviše, neki stručnjaci za Dantea misle da je taj najveći kršćanski pjesnik crpio nadahnuće za svoju veličanstvenu poemu iz djela sv. Piera Damianija. Narod je Piera odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Njegov je sprovod bila prava njegova apoteoza. Proglašen je crkvenim naučiteljm 1. listopada 1828. Osim Dantea, štovao ga je i Petrarca, koji je također napisao jedan njegov životopis, pa čak i Boccaccio. Svetoga Piera Damianija zazivaju u pomoć kod glavobolje. Od novijih svečevih životopisa najvrjedniji je iz pera J. Leclercqua: Sveti Pier Damiani pustinjak i čovjek Crkve. |
