Prvi blog koji sam zapazio nedavno kada sam se priključio ovoj zajednici, bio je Smjehotovorine, tj. čini mi se zadnji post sa originalnim nazivima za muziku koja prati sve faze emotivno-sexualno-psihofizičkih veza. Kako i sam relativno često dolazim do novih i originalnih termina, danas bih podijelio sa Vama ovaj: Back-speckeri.
Stanujem blizu jednog zagrebačkog hotela i konstantno mi je kvart pun back-peckera iz cijelog svijeta, meni vrlo simpa ekipa koja putuje svijetom sa ruksakom na leđima, svi su onak poluzbunjeni sa kartama u rukama, u stvari, sve više sa GPS navigacijom, jebe ih lagano neuhranjenost i neispavanost, ali su zato skroz fit, i žive Život bez vage
E, sada, kao totalni opozit njima, dolazimo do kategorije Back-speckera, tj. Debeloguzaca, koji su i preuhranjeni i non-stop pospani.
Kao ogledni primjerak Back-speckera mogu nam poslužiti recimo saborski zastupnici, kako i samo ime kaže, debelih, masnih guzova, gaće se uvukle u šupak, podbradak masan od ćevapa s kajmakom za gablec, polupospanog pogleda zagledanog u Ništa. Ti Back-speckeri rijetko putuju a kamoli sa ruksaskom na leđima, a i to kad putuju, putuju ljubavnici iza ugla autom sa vozačem,a sve na naš trošak za odvojeni život. Vjerujem da mi plaćamo i ljubavnice kako bi im život odvojen od obitelji bio što manje stresan.

Već neko duže vrijeme me privlačila ideja nastupanja na pub quizovima, kao ispitivanje vlastitih dometa, kao mentalna higijena, u stvari, kao medij gdje bih mogao iskoristiti znanje o trivijalnim i "nevažnim" podacima koje skupljam cijeli život. Međutim, nikako skupiti ekipu, naravno, dovoljno kvalitetnu da budemo konkurentni, a ne da nastupamo samo radi pive, to mogu i sam ili pak sa bilo kojim bedakom koji ne zna niš osim dva-tri Thomsonova teksta napamet... I konačno, ovo proljeće, uspio okupiti 2 bivša natjecatelja na Potjeri (obojica osvojili pare), jedan od njih nastupao čak i na Kviskoteci, Izazovu i ne znam ni sam gdje još ne, još jednog prilično dobrog (vrhunski pokriva serije i sport), jer, naime, pub quiz team je obično sastavljen od četvero. E sad, treba se nekako ubaciti u tu scenu, pronaći mjesta događanja i sl. Nakon iscrpnog googlanja, shvatiš da je ta scena prilično živa, praktički svaki dan se negdje nešto događa, ali sad treba isfiltrirati lokalne birtaške pub quizove di se igra za titulu Local Hero, od onih kvalitetnih, di nastupaju npr. i Lovci iz Potjere, di se igra ponekad i na državnoj razini.. Tijekom tog procesa, ustanoviš da se izdvajaju Koza, Fak.hr i Znak kao najjači organizatori, i to na glavnim lokacijama Metropolis u Sigetu i Vintage u Savskoj, kao stalni domaćini + više različitih lokacija koje se izmjenjuju.
Negdje baš u to vrijeme najavljeno je održavanje najvećeg pub quiza u Hrvata do sada, i to na otvorenom, na livadi kod Republike Austrije. Nakon početnog šoka lokalnih boćara i šetača pasa od gomile čudnih ljudi koji su donijeli dekice i zalegli po livadi, okupile su se ni manje ni više nego102 (!!!) ekipe. Sa čak jednim quizom u nogama iskustva, do tog momenta, i mi smo se tamo zatekli, nesvjesni svoje pozicije i realnim ambicijama da zavržimo bar u gornjoj polovici. Da ne dužim, nakraju smo završili 9/102 i to nas je toliko napalilo da smo jedva izdržali ljetnu pauzu i godišnje odmore u iščekivanju jeseni i nove sezone.
Područja koja ti quizovi pokrivaju su najrazličitija, od filma, glazbe i sporta, preko povijesti i geografije, do dnevno-političkih zbivanja. Ima također jedno područje koje je prilično zastupljeno, a meni je prilično mrsko i strano, a to su tv serije. Jednostavno, ne gledam serije, osim njih par, kao što su Prijatelji, Mućke i Teorija velikog praska, međutim, kao za vraga, nikad niti jedno pitanje nije bilo iz tih navedenih. I to ne čak ni pitanje, nego puste muziku ili neki šlagvort, pa prema tome moraš pogoditi o kojoj je seriji riječ!!! WTF??? Tu shvatiš da ne bi bilo loše u ekipi imati i kakvu kućanicu koja je doktorirala na Sexu i gradu ili pak kakvog studoša koji svršava na Game of Thrones...
Dakle, došla je i ta dugo očekivana jesen i nova sezona, a ambicije dotakle plafon... I, kako to obično biva, a čemu nas naš dragi Dinamo uči cijeli život, ambicije su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo... Doduše, moram naglasiti da, za rzliku od Dinama, kod nas nije problem u nerealnom odnosu ambicije-kvaliteta (bar se nadam), već u odnosu ambicije-realan život... Naime, mi smo svi zaposleni obiteljski ljudi i jednostavno nikako se ne možemo okupiti u najjačem sastavu, uvijek je netko zbog nečega spriječen (ja sam najgori moram priznat sa ovom operacijom koljena, biti ću tri tjedna van stroja), tako da non-stop očajnički tražimo zamjene, i to u zadnji čas, a dobru zamjenu je gotovo nemoguće naći preko noći... A i ne znaš koliko je dobra dok ju ne isprobaš, tako su se uzredali već kumovi, šogori, sestrične, frendovi... i niš, rezultat izostaje... stalno smo tu negdje pri vrhu, ali nikako do vrha... To je kao da ti jedno kolo ne igra Luka, drugo Raketa, treće Mandžo, itd. (Moš' si mislit )
Između ostalog i zato već nemrem dočekat da mi sutra pokidaju te konce i da se vratim na scenu jer ak mi ipak nađu neku dobru zamjenu, tko zna, možda mi se zahvale , pa onda ispočetka okupljat ekipu, a to je tako frustrirajuće... Nema veze, Morana je mala, Krešo hiperaktivac, Dejan debeli, sad to znam iz prve ruke

Kako sam već naveo u prvom postu, doma ćamim čekajući petak i skidanje konaca, pa da krenem u život nakon skoro tri tjedna neaktivnosti i ležanja.
Lud ko' šlapa
Ne znam kako vi ostali ali to mirovanje nije za mene. Kaže ekipa, kaj te briga, ležiš i uživaš, film, glazba, knjiga, ali nakon tri dana doma ja sam već bio nervozan.
Možda zato jer je tome prethodilo tjedan dana u bolnici, možda zato jer me u stvari ništa ne boli pa se osjećam fit, bez obzira na zahvat, ne znam...
Najvjerovatnije zato jer obaveze čekaju i zovu na sve strane...
U svakom slučaju, u petak se vraćam na mjesto nesreće, Traumu, na skidanje konaca i kontrolu.
Ovo mi je drugo iskustvo s njima, prije dvije godine desni meniskus, sada lijevi. Tada, došao u utorak, u srijedu operiran, u petak kući.
Sada, došao u utorak, niš od operacije do vikenda, pušten doma za vikend, u ponedjeljak operiran, u utorak neplanirano kući jer im je falilo kreveta.
Dakle, proveo 6 dana na državnom trošku za niš, da bi me onda po expresnom postupku, u dva dana operiralo i pustilo kući neposredno nakon vađenja drena???
Ja kužim da je to Trauma, da tamo non-stop naviru hitni slučajevi i ne može sve biti isplanirano, i da je moj zahvat bio "kozmetički" kako oni kažu, ali da li je to način?
Da ne pričam kako sam se takav, frižak od operacije i vađenja drena, jedva spustio do prizemlja i ušao u auto, koji, da bi pričekao pacijenta, stoji u stvari na tramvajskoj stanici, zaustavlja promet i izaziva nervozu svih ostalih sudionika u prometu, ali, to je jedini način da se pacijent iz Traume ukrca i ode kući. Ja sam još relativno mlad i u snazi, i operacija je dobro prošla, ali ne znam kako to rješavaju stari i nemoćni, kaj po njih dolazi murja pod rotirkama i zaustavlja promet? Iza traume otraga postoji parking, ali samo za osoblje, međutim, trebalo bi omogućiti da se tamo, barem na kratko,, dok ne preuzmu pacijenta, zaustavljaju i civili koji dolaze po ljude koje otpuštaju kući.
Trebalo bi Kujundžiću priuštiti jedno takvo iskustvo, pa me zanima da li i onda ne bi vidio razloga da da otkaz samome sebi.

Dakle, ne gledam Dnevnik već cca 15 godina, otprilike od kad sam počeo pratiti Index na intenetu, a i kad mi je postalo muka od količine negativnosti koju nam serviraju u Dnevniku, tipa: "Njonjo se prosrao to i to...", "Kolinda je popušila tom i tom..." itd. Ljepota internet portala je u tome što najprije vidiš samo naslove, pa odabereš što želiš čitati, a od Njonje su mi zanimljiviji čak i rezultati 3. lige zapad, ili pak jesenji ciklus u Lisinskom...
Sa druge strane, prije nekog vremena sam se navukao na pub quizove, skupio ekipu i krenuo sa mentalnom higijenom popraćenom sa preko nekoliko pivica uvijek, što je sasvim zgodna kombinacija
Koliko je teško okupiti kvalitetnu ekipu u zemlji gdje su svi genijalci doma u fotelji i pljuju jednako po lovcima i natjecateljima u Potjeri jer "da on/ona dođe tamo bi vidli kak su glupi", ćemo nekom drugom prilikom...
E sad, na svakom kvizu se pojavi pitanje ili dva dnevno-političke tematike, što sa sobom povlači potrebu praćenja Dnevnika i "Kaka mi se" Njonje, "Bez obzira na sve moje škole i to što sam vidjela nešto svijeta ja sam još uvijek samo glupa plavušica" Kolinde, "Život na vagi" Plenkija, itd. Tu dolazi do moralno-kompetitivne dileme, da li svjesno ući u kviz sa bod-dva manje, ili pak poviti kičmu, riskirati proljev i zatvor u isto vrijeme, i vrijeme između 19.00 i 20.00 provesti pred telkom?
Ne'š ti dileme... Kako se Ćiro odrekao Igora Cvitanovića u Francuskoj pa osvojio broncu, kako se Dalić odrekao Kalinića u Rusiji pa osvojio srebro, tako ću se i ja potpuno svjesno i pri zdravoj pameti svjesno odreći Njonje, Kolinde i Plenkija, baciti naglasak na sport, glazbu, film, umjetnost, povijest, geografiju i sl., i krenuti po zlato sa svojom ekipom

Dakle, sa čime početi? Koju revolucionarnu temu odabrati? Ono, da vas hiti na pleća, obori s nogu, izazove nesvjesticu?
Odabirem Život, vječnu, univerzalnu temu koja je svakodnevna inspiracija.
Ovaj tjedan sam operirao drugi meniskus u dvije godine (sva sreća da imamo samo dva), došao sam doma i sad slijedi mirovanje do idućeg petka kad vadim konce i navodno mogu u život...
Nadam se da će zaista i biti tako jer sam ovaj put puno lakše stao na nogu, bolova nema uopće, samo je malo zakočena i natekla, ali, to će proći...
I upravo to mirovanje i dosada dok su ukućani na poslu, faksu i školi me potaklo da krenem pisati blog, što planiram već neko vrijeme.
Tjedan dana me držalo u Traumi, nikad proć, kao da sam bio tamo mjesec i više, željan svega, kao kad u JNA godinu dana nisam bio doma... a sad samo tjedan... a bujna žena sama doma u krevetu... a burger fest na Zrinjevcu... a dečki iz pub quiz ekipe šalju fotke sa 123 pive na stolu... a Dinamo čeka Fenerbahče u Maksimiru... a Đavoli u Tvornici... lud ko šlapa
Cimeri Marino iz Splita i Štef Zetovac iz Kašine vrh... ostali se smjenjuju više-manje, mi stalna postava, zbog njih mi je malo manje žao tih tjedan dana... Kaže Marino da ga je malo strah vratit se doma u Split jer se tu naučio govoriti "budem" kaj dole ne postoji, mora pogledati sve epizode Velog mista prije povratka
Štef je zabrinut kaj bu s berbom, Marino također za masline na Braču, ali svi znamo da je maslina tak i tak neobrana, pa nema beda, bar kaj se mene tiče...
S njima bar nije bilo dosadno, a sad doma, veći dio dana sam, ne znam kaj sa sobom, moram mirovati zbog koljena, a ja se šećem po stanu ko lav u kavezu, morao bih lediti oteklinu, a ne da mi se ni ležat...
Pa reko, ajmo konačno krenut taj blog pisat, možda ubije nešto vremena, a i ak se u nekom ludilu netko i javi i reagira, pa krene prepiska, možda mi se i svidi bit doma i "mirovat"