Već neko duže vrijeme me privlačila ideja nastupanja na pub quizovima, kao ispitivanje vlastitih dometa, kao mentalna higijena, u stvari, kao medij gdje bih mogao iskoristiti znanje o trivijalnim i "nevažnim" podacima koje skupljam cijeli život. Međutim, nikako skupiti ekipu, naravno, dovoljno kvalitetnu da budemo konkurentni, a ne da nastupamo samo radi pive, to mogu i sam ili pak sa bilo kojim bedakom koji ne zna niš osim dva-tri Thomsonova teksta napamet... I konačno, ovo proljeće, uspio okupiti 2 bivša natjecatelja na Potjeri (obojica osvojili pare), jedan od njih nastupao čak i na Kviskoteci, Izazovu i ne znam ni sam gdje još ne, još jednog prilično dobrog (vrhunski pokriva serije i sport), jer, naime, pub quiz team je obično sastavljen od četvero. E sad, treba se nekako ubaciti u tu scenu, pronaći mjesta događanja i sl. Nakon iscrpnog googlanja, shvatiš da je ta scena prilično živa, praktički svaki dan se negdje nešto događa, ali sad treba isfiltrirati lokalne birtaške pub quizove di se igra za titulu Local Hero, od onih kvalitetnih, di nastupaju npr. i Lovci iz Potjere, di se igra ponekad i na državnoj razini.. Tijekom tog procesa, ustanoviš da se izdvajaju Koza, Fak.hr i Znak kao najjači organizatori, i to na glavnim lokacijama Metropolis u Sigetu i Vintage u Savskoj, kao stalni domaćini + više različitih lokacija koje se izmjenjuju.
Negdje baš u to vrijeme najavljeno je održavanje najvećeg pub quiza u Hrvata do sada, i to na otvorenom, na livadi kod Republike Austrije. Nakon početnog šoka lokalnih boćara i šetača pasa od gomile čudnih ljudi koji su donijeli dekice i zalegli po livadi, okupile su se ni manje ni više nego102 (!!!) ekipe. Sa čak jednim quizom u nogama iskustva, do tog momenta, i mi smo se tamo zatekli, nesvjesni svoje pozicije i realnim ambicijama da zavržimo bar u gornjoj polovici. Da ne dužim, nakraju smo završili 9/102 i to nas je toliko napalilo da smo jedva izdržali ljetnu pauzu i godišnje odmore u iščekivanju jeseni i nove sezone.
Područja koja ti quizovi pokrivaju su najrazličitija, od filma, glazbe i sporta, preko povijesti i geografije, do dnevno-političkih zbivanja. Ima također jedno područje koje je prilično zastupljeno, a meni je prilično mrsko i strano, a to su tv serije. Jednostavno, ne gledam serije, osim njih par, kao što su Prijatelji, Mućke i Teorija velikog praska, međutim, kao za vraga, nikad niti jedno pitanje nije bilo iz tih navedenih. I to ne čak ni pitanje, nego puste muziku ili neki šlagvort, pa prema tome moraš pogoditi o kojoj je seriji riječ!!! WTF??? Tu shvatiš da ne bi bilo loše u ekipi imati i kakvu kućanicu koja je doktorirala na Sexu i gradu ili pak kakvog studoša koji svršava na Game of Thrones...
Dakle, došla je i ta dugo očekivana jesen i nova sezona, a ambicije dotakle plafon... I, kako to obično biva, a čemu nas naš dragi Dinamo uči cijeli život, ambicije su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo... Doduše, moram naglasiti da, za rzliku od Dinama, kod nas nije problem u nerealnom odnosu ambicije-kvaliteta (bar se nadam), već u odnosu ambicije-realan život... Naime, mi smo svi zaposleni obiteljski ljudi i jednostavno nikako se ne možemo okupiti u najjačem sastavu, uvijek je netko zbog nečega spriječen (ja sam najgori moram priznat sa ovom operacijom koljena, biti ću tri tjedna van stroja), tako da non-stop očajnički tražimo zamjene, i to u zadnji čas, a dobru zamjenu je gotovo nemoguće naći preko noći... A i ne znaš koliko je dobra dok ju ne isprobaš, tako su se uzredali već kumovi, šogori, sestrične, frendovi... i niš, rezultat izostaje... stalno smo tu negdje pri vrhu, ali nikako do vrha... To je kao da ti jedno kolo ne igra Luka, drugo Raketa, treće Mandžo, itd. (Moš' si mislit )
Između ostalog i zato već nemrem dočekat da mi sutra pokidaju te konce i da se vratim na scenu jer ak mi ipak nađu neku dobru zamjenu, tko zna, možda mi se zahvale , pa onda ispočetka okupljat ekipu, a to je tako frustrirajuće... Nema veze, Morana je mala, Krešo hiperaktivac, Dejan debeli, sad to znam iz prve ruke