Šetnjica
18.12.2005., nedjelja
Nemrem ja to izdržat!
|
Iako je trebala biti polutajna, ja ću je djelomično odati jer sam previše uzbuđen! Iako je usluga uvedena još početkom ove godine, evo tek sada je koristim po prvi puta: Internet na 12 km visine! Čooovječe! Savršena brzina (upravo sam poslao film od 5 MB u UK), pristojna cijena za neograničen pristup... što više do čovjek poželi. I dobro je da je ovako kasno, jer još da se chattam ili nedaj Bože čujem s nekim preko Skypea, srce bi mi otkazalo. Odavno me ovakva jedna tehnikalija nije uzbudila, isto je kao kad sam "održao" prvu radio emisiju na noćnom programu na nekom splitskom radiju, tamo negdje 1994. Slećemo u Cairo na kavu, pisati ću još poslije. |
- 01:10 - Stvarno? (6) - Isprintaj - #
13.12.2005., utorak
Živio ti meni blože sto godina!
|
E jesam se izmučio prošlih dana! Uvukle su mi se pod kožu dvije cure ovdje, svaka na svoj način i počeo je u meni dobro iskušani proces samoizluđivanja "smijem - ne smijem prići". Jedna od "ljepota" koje sam ovdje naučio, iliti pod njih potpao, jest da sam u svojoj sobi vrlo jasan što osjećam za njih i što im želim reći, no čim izađem među ljude, sve odjednom "nestane"... I onda se ne događa ništa, ja kao nemam toliko interesa više, bavim se dnevnim stvarima, sve dok se ne vratim navečer opet u sobu. I onda opet se ukljući misleći stroj i vrti li ga vrti. I onda polako s vremenom se ti osjećaji intenziviraju, dolazi potreba za izražajem sebe, za divljenjem njihovoj ljepoti, dodirima, "pjevanjem opereta o njihovoj Božanskoj ljepoti", pa onda gucili bucili i otatak repertoara - ali nema tko slušati, nema tko "nasjesti" na njih. Danas me vozila jedna od njih doma i ja pokušam, sav nenaspavan (inače ovo je druga od četiri uzastopne noći u kojoj neću spavati sve do jutra jer završavam skidanje LJŠ), nešto zucnuti kako mi je falila dok sam bio prošli tjedan na putu, a ona sve zbrčka i krivo shvati i počne pričati nešto o njenom broju mobitela?!? I onda ja uđem u sobu sav pokisao, već spreman na očaj, kad mi padne spasonosna misao napamet: blog! Pa tamo mogu pisati sve što ne ide ovdje uživo! I eto, sad mi je malo neugodno pisti, no ipak. Jedna je dakle živa milina i savim drugačija od mojih starih "patnji". Nije Miss Perfect, bucka je kao i ja, slatka je i mila do beskraja, liči malo na Ugalu i dosta se čini zrela. Ima 28 godina, voli se smijati, kad je zagrlim onda reagira, ali onda ja zakažem. Nisam sigurna da li ima dečka, netko mi je spomenuo da možda ima nekoga pa me to dodatno obeshrabrilo. A i inače nisam sjajno jer se ubijam od noćnog skidanja tekstova i preko dana sam ubi bože. Jedini cilj sve te strke je predati materijal sada na Novu godinu kako bih dobio novi, jer mi je rad na materijalu postao "lifeline", to jest jedini pravi izlaz iz ove svakodnevice koju sve teže probavljam, to jest sve se manje želim boriti za promjenu. Da se vratimo na drugu curu, ona je klasična ljepotica, sportski tip, žilava, fizički i dobar dio psihički tip a la Tao. Kad je tek došla, shvatio sam da će biti problema ako se ne zaustavim na vrijeme u "voljenju", no prošli tjedan kada sam se razbolio na putu, pukla me je čežnja da me zagrli i tako me držala čitavu noć. Ne lezi vraže, u subotu smo se vidjeli na ručku i eto ti nje vrlo iskreno, čvrsto me grleći: nedostajao si mi... Eh, toliko je meni trebalo. I onda još par toplo - hladno susreta, taman dovoljno da više ne znam što da mislim i eto me opet u nedoumici da li da joj priđem ili ne. Ona prva cura mi je puno zanimljivija, igram paraleno na dvije stolice što me dodatno izluđuje. Bah..., pola tri je ujutro, bolje a se vratim mojem piskaranju, sve ovo možemo ostaviti i za nakon Nove godine. Tada ću svakako bit normalniji. |
- 23:54 - Stvarno? (6) - Isprintaj - #
08.12.2005., četvrtak
Aaa-pćihaaa!!!
|
Faboulous... rekao bi jedan moj ovdje, sa jakim francuskim naglaskom... baš mi je to trebalo - prehlada usred ljeta! Dok svi tulumare u kući preko ceste, ja sjedim zatvoren čitav dan u kući sa temperaturom, kišem, šmrcam, bole me kosti. Nije malarija, srećom, nego obična, blesava prehlada. I baš mi ide na živce što ne mogu na party jer svi su tu - nekoliko puta godišnje se održava poseban sastanak, tzv. "etat - major", i to je prilika vidjeti većinu ljudi koje poznam. Sutra rano ujutro letim nazad u moje selo, ne znam baš ni kako ću to izdržati, ali mi se čini da je bolje biti tamo bolestan nego ovdje jer me već hvata malo grižnja savjesti radi (pre)dugog izbivanja van sela. Afrički šarm polako napušta ovo mjesto. Dvaput sam večerao u talijanskom restoranu ovog tjedna i oba puta sam ostao obješenog nosa. Jedne večeri na susjednom stolu su breketale neke lole iz Bosne ili Srbije, dok je druge večeri centralna tema moje pažnje bila grupa albanaca za stolom. Činilo mi se da sam u Skopju, a ne u Africi. Mislim, ljudi mi nimalo ne smetaju, nego sam malo u drugačijem filmu pa me ovo iznenadilo. Kao i pojava drage Dragane iz Beograda večeras... Nažalost, otišla je na party. Laku noć |
- 21:55 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
04.12.2005., nedjelja
Čudo
|
U četvrtak navečer se dogodilo malo čudo u mom selu. Skupili smo se skoro svi kako bi se po poslijednji put oprostili sa našom najlijepšom kolegicom koja ide doma poslije 9 mjeseci. Budući da je uistinu vrlo privlačna u svakom smislu, uvijek su se motale oko nje grupe muškaraca pokušavajući pridobiti njenu naklonost na ovaj ili onaj način. Naravno, to je, pak, proizvodilo prilično dugotrajna ogovaranja od strane manje atraktivnih (i manje mladih!) kolegica, a upravo su ta ogovaranja postala naš zaštitni znak već odavno, nažalost. I zato smo uvijek bili u manjim grupama, moglo bi se čak reći i klikama ponekad, u koje se nije bilo lako probiti. Uglavnom, prilično blesava atmosfera u socijalnom pogledu... No, te "čarobne" večeri imali smo, kao poklon za njen odlazak, i premijeru oba dijela filma koje smo nedavno snimili i koji su urnebesno smiješni za "insidere" koji poznaju ljude i događaje. Veliki test je bio i to što je na premijeru bio pozvan i glavni šef koji je poznat po strogom inzistiranju na pravilima, a film je često doticao sam rub te nevidljive linije. Zato smo kratko čak i gutali knedle u grlu neposredno prije puštanja projekcije... Što se tada desilo, teško je objašnjivo: film je nasmijao sve do suza i dugotrajnog smijeha, veliki šef se totalno oduševio, a naša šefica čijim se povratkom film i bavio, je bila toliko dirnuta ljubavlju i atmosferom koju smo prikazali tijekom snimanja, da je išla od jednog do drugog člana ekipe i ljubila nas u obraz – sasvim netipično za ženu koja toliko puno misli o tome što će reći drugi o njoj... Ostatak ljudi je jednostavno priredio nešto neviđeno: izgleda da su ih taj smijeh, kao i gledanje svojih kolega koji su na filmu izvodili svakakve scene, toliko oslobodili i otvorili, da se iz svih jednostavno širila milina, opuštenost, prihvaćanje. Ja nisam mogao vjerovati svojim očima što se to dešava – nitko nije bio zgrčen, namršten, po prvi puta nitko nije bio pijan, nije bilo međuklanovske napetosti, sve bilo u najboljem redu. Nakon što su gosti otišli, nas petero je ostalo sjediti na terasi, atmosfera je još pulsirala tom zdravom energiziranošću, sjedili smo jedno pored drugih i skoro bez riječi (opet sasvim neuobičajeno!), uživali u toj nevjerovatnoj ljepoti večeri. Nakon pola sata smo se rastali i sutradan u avionu sam prepričavao najlijepše momente s tom curom koja je isto bila fascinirana večeri. Puno puno ljepote doživljeno s obje strane, što je dobar pokazatelj da sve nije samo moja halucinacija. Upravo provodimo vikend u glavnome gradu, stalno zajedno, često nam se priključe i drugi iz našeg "plemena" tijekom večeri i nevjerovatno je lijepo. Danas smo otvorili neke intimne teme i njene reakcije su bile sasvim neočekivane za mene. Mislim, znao sam da osjeća i vidi dosta toga, da ima puno ljubavi, no takvu lijepu dubinu nisam zbilja očekivao. Danas smo nakon bazena – u kojem smo se jedva okupali jer su razgovori bili prilično zanimljivi, barem meni – otišli na poznati pazar u starom dijelu grada i oduševili se atmosferom, ljudima i bezbrojnim malim trgovinama. Sve je nekako bilo lijepo u njenoj blizini... Nakon toga, oboružani drvenom žirafom od metra i crnim kožnatim sandukom, smo otišli u Hilton kupiti prvu propisnu knjigu o ovoj zemlji sa mnoštvom savršenih fotografija, koja upravo izlazi i ima svoju promociju ovih dana. Cijena je 60 dolara, no zbilja vrijedi svakog centa. Radujem se da ću moći konačno pokazati i ispričati kako izgleda to gdje radim, jer slike uistinu zrcale ono čime se srećem u svakodnevici. |
- 22:35 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||