Šetnjica
13.12.2005., utorak
Živio ti meni blože sto godina!
|
E jesam se izmučio prošlih dana! Uvukle su mi se pod kožu dvije cure ovdje, svaka na svoj način i počeo je u meni dobro iskušani proces samoizluđivanja "smijem - ne smijem prići". Jedna od "ljepota" koje sam ovdje naučio, iliti pod njih potpao, jest da sam u svojoj sobi vrlo jasan što osjećam za njih i što im želim reći, no čim izađem među ljude, sve odjednom "nestane"... I onda se ne događa ništa, ja kao nemam toliko interesa više, bavim se dnevnim stvarima, sve dok se ne vratim navečer opet u sobu. I onda opet se ukljući misleći stroj i vrti li ga vrti. I onda polako s vremenom se ti osjećaji intenziviraju, dolazi potreba za izražajem sebe, za divljenjem njihovoj ljepoti, dodirima, "pjevanjem opereta o njihovoj Božanskoj ljepoti", pa onda gucili bucili i otatak repertoara - ali nema tko slušati, nema tko "nasjesti" na njih. Danas me vozila jedna od njih doma i ja pokušam, sav nenaspavan (inače ovo je druga od četiri uzastopne noći u kojoj neću spavati sve do jutra jer završavam skidanje LJŠ), nešto zucnuti kako mi je falila dok sam bio prošli tjedan na putu, a ona sve zbrčka i krivo shvati i počne pričati nešto o njenom broju mobitela?!? I onda ja uđem u sobu sav pokisao, već spreman na očaj, kad mi padne spasonosna misao napamet: blog! Pa tamo mogu pisati sve što ne ide ovdje uživo! I eto, sad mi je malo neugodno pisti, no ipak. Jedna je dakle živa milina i savim drugačija od mojih starih "patnji". Nije Miss Perfect, bucka je kao i ja, slatka je i mila do beskraja, liči malo na Ugalu i dosta se čini zrela. Ima 28 godina, voli se smijati, kad je zagrlim onda reagira, ali onda ja zakažem. Nisam sigurna da li ima dečka, netko mi je spomenuo da možda ima nekoga pa me to dodatno obeshrabrilo. A i inače nisam sjajno jer se ubijam od noćnog skidanja tekstova i preko dana sam ubi bože. Jedini cilj sve te strke je predati materijal sada na Novu godinu kako bih dobio novi, jer mi je rad na materijalu postao "lifeline", to jest jedini pravi izlaz iz ove svakodnevice koju sve teže probavljam, to jest sve se manje želim boriti za promjenu. Da se vratimo na drugu curu, ona je klasična ljepotica, sportski tip, žilava, fizički i dobar dio psihički tip a la Tao. Kad je tek došla, shvatio sam da će biti problema ako se ne zaustavim na vrijeme u "voljenju", no prošli tjedan kada sam se razbolio na putu, pukla me je čežnja da me zagrli i tako me držala čitavu noć. Ne lezi vraže, u subotu smo se vidjeli na ručku i eto ti nje vrlo iskreno, čvrsto me grleći: nedostajao si mi... Eh, toliko je meni trebalo. I onda još par toplo - hladno susreta, taman dovoljno da više ne znam što da mislim i eto me opet u nedoumici da li da joj priđem ili ne. Ona prva cura mi je puno zanimljivija, igram paraleno na dvije stolice što me dodatno izluđuje. Bah..., pola tri je ujutro, bolje a se vratim mojem piskaranju, sve ovo možemo ostaviti i za nakon Nove godine. Tada ću svakako bit normalniji. |
- 23:54 - Stvarno? (6) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||