Šetnjica
24.10.2005., ponedjeljak
Gdje su moje ovce?
|
Po svemu sudeći stiglo je vrijeme redovne Godišnje Depresije ili možda redovne Depresije Četvrtog Mjeseca kada se sve lomi. Do pojasnim, obično sam išao vani na 3-mjesečne poslovne (avan)ture i vraćao se nazad pregažen. Kada je u pitanju duži angažman, onda obično sve funkcionira prilično dobro do negdje četvrtog mjeseca boravka, kada počinje nervoza, napetost, loše misli, turobna razmišljanja o životu i besmislenosti istoga, itd. itd. Čovjek bi rekao – umor. Tako i ovog puta, pod izlikom (pre)čestih putovanja nazad u Europu, anksioznost mi se uvukla pod kožu i nikako ne izlazi. Što ulažem više voljnog napora da se dovedem u red filtracijom misli, to je nutarnji otpor jači i ne dozvoljava mi da preskočim tu barijeru bezrazložnog lošeg osjećanja, nesanice, nutarnje grubosti sa samim sobom. Pokušavam i obrnutom taktikom – pustiti sve – no tada se dešava isto: nakon sekunde opuštenosti napetost opet samo raste, zajedno s bezobzirnošću i bujajućom nezainteresiranošću za bilo što i bilo koga u neposrednoj okolini. Hej, tko mi je i gdje odveo moje ovce!?! Želim ih nazad!!! Jedino slabo tinjajuće svijetlo u tami jest ponavljani doživljaj da ipak trebam nastaviti pisati blog jer je on više od onoga što meni obično znači u zadnje vrijeme - emotivno i mentalno pražnjenje – jer ljudi koji ga čitaju dijelom i žive kroz njega, ma koliko ga ja ocjenjivao dosadnim i mojim ego-kraljevstvom. To je, dakle, jedina misao van zatvorskog kruga misli koje me vrte ovih (tje)dana. Posljedično ovom raspoloženju, sve češće razmišljam o tome da preskočim posjet Europi za vrijeme Zimske Škole i da odem sasvim izoliran na neki otok u Indijskom Oceanu tipa Lamu, Zanzibar i slično i da ronim po čitave dane i buljim u prazno. Logika koja stoji za toga jest: nema Europe = nema prijatelja = nema boli... Nije da mi fale, no uvijek poremete moj teško izgrađeni mir. Naravno, taj mir je izgrađen na zatomljenim i kontroliranim osjećajima, a ne na pročišćenosti duše i iz toga proizilazećoj prirodnoj radosti. No, nekako mi se čini da nemam šanse za taj pravi mir, da ću se praćakati i grčevito boriti sa više manje uvijek istim stvarima, u više manje istim granicama svijetlosti i tame i da će se tako ova inkarnacija polako privoditi kraju, sa svim usputnim poteškoćama fizičkog tijela. Ne tako davno, slične misli, ali drugačije formulirane, donijele su mi puno mira i zadovoljstva jer se kroz njih očitovao i viši princip, to jest mogao sam realnije vidjeti svoju poziciju u prirodnoj hijerarhiji, mogao sam vidjeti koliko je Makaja beskonačno daleko od sviju nas "malih mravaca", kako se na neki način muči s nama da barem nekoga privede k svjetlosti dok se mi još uveliko batrgamo sa svojim dnevnim sitnicama potpuno nesvjesni velike potrebe neumornog i nesebičnog rada za čovječanstvo. Znao sam gdje sam i što sam i znao sam da iz te kože ne mogu, no mogu se potruditi biti najbolji što umijem i dati svoj skromni doprinos. I upravo sam se čudio kako nema misli egzisitencijalnog straha, nema moje strukture, već s mirom gledam veliku sliku postojanja. No eto, došlo je i vrijeme pogledati i tamnu stranu mjeseca... No, pobogu, gdje su te ovce??? |
- 13:00 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
16.10.2005., nedjelja
Greška?
|
Malo je teško pisati pametan post nakon obilne večere finiširane s tortom od čokoladnog mousse-a, no htio sam "poslijednju večeru" u kakvoj takvoj civilizaciji napraviti što lijepšom. Popodne sam proveo na bazenu, sav sretan što konačno ne moram ostajati duže u glavnome gradu na zamjeni, već mogu odmah sutra ujutro u svoju dragu preriju. Na pameti mi stoji jedan događaj iz Ženeve gdje sam se malo prevario u procjeni jedne drage cure, koja je "kriva" za moje dobro raspoloženje. Kao što sam ranije pisao, počeo sam "čistiti nered pred svojim vratima" što se tiče intimno-prijateljskih odnosa s drugim ljudima pa sam tako s većinom ljudi rekao što im nisam rekao do sada i skratio druženje i energiju na nužni minimum, uključujući, eto, i moju divnu i krasnu rusku sestrušku o kojoj sam toliko puno lijepoga pisao prošlo ljeto. Tako sam u petak navečer, večer prije odlaska kao što je to i običaj s njom, izašao vani s jednom prekrasnom Engleskinjom porijeklom iz Izraela. Pošto je ona tipični "primjerak" žene za kojima sam ranije dugo ludio i tugovao - prekrasnog izgleda, srdačna, topla, inteligentna, zrela, šarmantna, seksi - mislio sam da će biti "business as usual": draga moja, sve je to lijepo i krasno, ali odoh ja - mene istinski zanimaju samo seks i spiritualnost, ostalo je sve povuci, potegni, igranje s tuđom pažnjom i energijom. I ja, budaletina, sam joj tako tijekom razgovora fino rekao, u slučaju da živimo u istom gradu, da bi bila svrstana u grupu ljudi s kojima bih prekinuo kontakt. Iako su joj se oči vrlo uskoro nasuzile, nastavili smo razgovor koji je uvijek dobar s njom i ja sam posumnjao u svoje riječi. Nakon rastanka, sutradan u avionu, kao i danas kada sam se dobro naspavao, shvatio sam da sam bio potpuno u krivu, da je ona itekako zrela za neke bitne stvari, da se ima tu još puno stvari razmijeniti između nas i to na sasvim ispravan način. Sve jasnije mi je dolazila njena zrela, zračeća ljubav pred oči, njena nutarnja snaga, stabilnost, mogućnost sjaja - stvari koje su tu, samo ih treba "izvaditi" iz nje. Dvaput su me zapljusnuli tako snažni valovi čiste ljubavi i radosti prema njoj, istog intenziteta kao i prema jednoj curi s kojom već nekoliko mjeseci uživam u obostranom snažnom telepatskom zagrljaju koji redovito probija sve meni do sada iskušane vrhunce zaljubljenosti. I tako sam se posramio svojih riječi, čak sam joj se i javio danas telefonski da se ispričam. Nekako, čini mi se da trebam više vjerovati i biti siguran u njenu osvjedočenu ljubav i zrelost kojom će ispravno shvatiti sve ovo, slati joj takve mentalne slike podrške, nego li da se ispričavam i brinem, no ipak... Update, malo kasnije: Ovo sve gore napisano je samo gubljenje vremena, znam da je duboko i ispravno volim i da će sve biti u redu. |
- 22:34 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
15.10.2005., subota
Iz aviona
|
Znam da sam dosadan sa svojim avio izvještajima, no upravo imamo mali cirkus. Letimo nad Italijom (znači, s pogrešne strane Jadrana...) i pilot preko razglasa zahtjeva našu najveću moguću pažnju radi vrlo važne obavijesti: kako se među putnicima nepogrešivo širi egzistencijalni strah, on objašnjava da radi tehničkog kvara moramo sletjeti na Rimski aerodrom kako bi zamijenili pokvareni dio. Ja sam se baš razveselio kako ću konačno vidjeti Vječni Grad, makar i u ovakvom aranžmanu, samo iz zraka. No nakon 10-ak minuta evo ga opet na razglasu i sada kao imaju isti taj dio u Kairu i tamo ćemo obaviti popravak jer je bliže našoj ruti letenja. Šteta, baš sam se ponadao provodu - Kairo je dosadan i prljav i već ga znam napamet iz zraka... |
- 12:50 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
12.10.2005., srijeda
Škola
|
Evo me u klupi nakon duuugo godina. Lijepo je i vrlo zanimljivo ono što učim. Ha, tko bi rekao... Bolje da me zanima jer izgleda da jedan dan ovog tečaja se plaća sa 4-znamenkastim brojem u CHF, plus aviokarta i dnevnice...tc tc tc... Neke stvari su ostale iste - dok drugi rade lab, ja evo vama pišem post... Profesor nam je pomalo puknut, ali dobro objašnjava. Iako se nalazimo u Geneva Business Centru, dosta ljudi za ručkom je pričalo neki ex Yu jezik. Ne možeš bez naših... A mi smo, mrtvi ladni, kao da igramo karte, odlučivali tko će na koju stranu svijeta: ti ćeš u Pakistan, ti ćeš u Jordan, ti ćeš u Keniju... idući tjedan! Ja srećom ostajem tamo gdje jesam, to jest vraćam se u moju preriju. Za ruékom sam čuo da je moj šef morao naprasno prekinuti svoj ostanak tamo dole jer je pukao na živce i poremetilo mu se i fizičko zdravlje. A sve to nakon 9 mjeseci napornog rada otišao je na 2 tjedna odmora, odmorio se, opustio i - pukao. Inače je moja zemlja poznata kao groblje internacionalaca jer toliko puno ljudi jednostavno napušta firmu nakon boravka ovdje, radi užasnih uvjeta rada i življenja i pretjerane opterećenosti poslom više mjeseci uzastopce. Ups, ovo je opasno što sam napisao, za ovo se dobija otkaz... No ja sam s jedne strane na dobrom mjestu, a s druge strane sam prekaljeni borac s desetogodišnjim stažom. A i izašao sam u firminom časopisu, pa imam obvezu ka obožavateljima da ih ne iznevjerim :-)) Ma, toliko me nahvalilo da sam se zasramio dok sam čitao... Nadam se da ću vam poslati ovih dana po jedan primjerak. Samohvale nikad dosta! |
- 15:52 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
09.10.2005., nedjelja
Ćuf ćuf...
|
Vozim se supermodernim vlakom Švicarskih željeznica na večernjoj liniji između Zuricha i Ženeve. Udobno sam zavaljen u polukružni četverosjed, nalik na ložu, i pokušavam držati oči otvorenima zabavljajući se pišući ovo na kompjuteru. Moram, jer sam u potekla 24 sata bio u mojoj afričkoj zemlji, zatim na kratko u Etiopiji, pa u Amsterdamu, Zurichu, Njemačkoj i sada jurim u Ženevu kako bih se konačno naspavao nakon neprospavane noći i svih ovih puteševstvija. Jutros sam oko 7 ujutro u Amsterdamu slučajno sreo jednog kolegu koji je došao s Bliskog Istoka, a kojeg sam imao namjeru zamijeniti tamo nakon Nove godine. Nije mi odgovorio na mail i baš sam ga htio vidjeti da mi kaže kako je tamo raditi. Iako sam bio više puta u prolazu ili u kraćim posjetama njegovom mjestu, nisam imao dublji insight kako stvari funkcioniraju. No, on mi je donio sasvim neočekivan odgovor koji je stavio sve moje planove naglavačke: ta se pozicija ukida njegovim odlaskom tako da ne mogu računati na nju. Šteta, nakon Nove godine moj bi posao mogao postati (opet) iznimno stresan, a što više nipošto ne želim. No, izgleda, čim nema izlaza znači da postoji način da savladam stres prečestih putovanja i ostanem u harmoniji. Inače, let iz Afrike je bio jako zanimljiv s jedne strane jer sam sjedio do jedne atraktivne i premorene plavuše koja jako podsjeća na našu glumicu Evu pa mi je bilo zanimljivo promatrati je krišom. Na putu od Addis Abebe do Amsterdama avion je bio poluprazan pa sam mogao složiti zajedno 3 srednja sjedala i leći kao u pravom krevetu ali usprkos tome nisam uspio oka sklopiti. Stres koji sam pokupio na poslu protekli tjedan je poremetio sve što se da poremetiti: san, probavu, krvni pritisak, srce... Zato sam danas stigao u Njemačku potpuno grogi, premoren i depresivan. No pola sata boravka s Makajom i komajama odmah je promijenilo sve na bolje, to jest na kraju sam trčao čitavo popodne igrajući nogomet na livadi sa još 20 ljudi. Dobro, refleksi su mi bili prilično zakašnjeli, ali ipak depresija se transformirala u entuzijazam i radost. Sada je ovaj umor sasvim drugačije kvalitete negoli onaj od prije pola dana. Malo sna i sve će biti po starome. Srećom smo smješteni u vrlo ugodnom (i skupom!) hotelu, kao i prije 4 mjeseca, tako da će boravak tamo biti prava uživancija i relaksacija. U stvari možda i ne, jer postoji poduža lista ljudi koji me žele vidjeti ovaj tjedan, tako da možda u hotelu efektivno budem samo 8 od 24 sata. Ne znam, s jedne strane mi treba odmor, a opet je teško odoljeti pozivnicama nekih faca... |
- 23:50 - Stvarno? (1) - Isprintaj - #
07.10.2005., petak
Moj privatni avion :-))
|
Kum Rokica i kompanija često su se smijali i pravili prilično dobre viceve kada bi mene uhvatila nekakva panika. Zezali bi se kako "gledam" tenkovske cijevi koje vire iza stabala pa im pokušavam panično pobjeći itd. itd. Nažalost, čitav ovaj tjedan je bio takav. Svrha mog četveromjesečnog boravka ovdje se konačno trebala ostvariti i rezultati rada su se trebali danas pokazati u punom sjaju. Zato sam čitav tjedan radio sve do 11 navečer pod nemogućim uvjetima, kako bi sve bilo spremno za današnji veliki početak. Danas, umjesto svečanosti i velikog odahnuća, jutro je svanulo obasjano Murphyjevim zakonom u kojeg do sada nisam vjerovao: sve što je moglo krenuti po zlu, to se i ostvarilo. Naravno, meni nije trebalo dugo vremena da izgubim balans i da počnem arlaukati naokolo kao da me kolju, da se počnem odvratno ponašati prema svojim suradnicima itd. Svo ovo ponašanje se duži činjenici da se ovaj nesretni petak poklopio baš na dan mog odlaska, jer sutra moram letjeti za Ženevu kako bih prisustvovao vrlo bitnom tečaju, bez kojega bih bio potpuno beskoristan svojoj firmi u idućih 5 godina. S druge strane, dok se ne otklone današnji problemi, kompletan ured je paraliziran, a samo sam ja kvalificiran da korigiram te greške. Dakle, ogroman teret i odgovornost... Kako su jutarnji sati odmicali, a rješenje se nije naziralo na horizontu, trebalo je presjeći: idem ili ostajem. Otišao sam kod glavnog šefa, objasnio mu stvar sa svih strana i zatražio odluku. On, pametan (zato i jest šef), donio je Solomunsko rješenje: zatražiti će od pilota i nadležnih službi da dozvole produžen ostanak aviona (koji je upravo tada sletio) na pisti za dodatnih 2 sata, kako bi mi dao više vremena da nađem rješenje. Par minuta nakon, problemi su isčeznuli na isti način kao što su se i pojavili: bez najave i objašnjenja. Odjednom je sve bilo u redu. Trebalo je samo još jednom sve provjeriti kako bih mogao potvrditi da je sve uistinu OK. To je potrajalo još sat vremena i konačno sam se istuširao, presvukao, pojeo nešto i krenuo ka avionu. I onda su mi rekli: ti si jedini putnik u avionu! Sva strka, zbrka, promjene aranžmana i čekanje je napravljeno samo zbog tebe. Uživaj u letu! I piloti su me odmah počeli zezati: "dobrodošli na ovaj VIP let samo za Vas, ako Vam to odgovara, otići ćemo prvo u Keniju, pa ćemo od tamo nazad za glavni grad...". No dobro, piloti su bili presretni konačno vidjeti i iznutra grad u kojeg tako često slijeću, a nikad se ne zadržavaju. I tako, nakon 50-minutnog leta sletjesmo u Keniju. Nakon nekih pola sata dok smo čekali da se avion napuni gorivom koje smo iskoristili za posjet obližnjoj cafeterii, počeli smo lagan, no ozbiljan razgovor o tome kada ćemo krenuti nazad. Oni su bili vrlo sretni kada im je "putnik" (ja) "rekao da mu se ni malo ne žuri" jer je to značilo za njih dodatne minute na telefonu s rodbinom i curama, koji žive u Keniji. Nakon opuštenih razgovora, pogledali smo se medjusobno, kimnuli potvrdno glavama i odšetali ka avionu u maniri pravih Smogovaca... Moram sada objasniti da se ova iznimna opuštenost duži činjenici da se u glavnom gradu prakticira Ramadanski post, pa zato postoji nepisano pravilo da ne bi trebalo sletati izmedju 18.30 i 19.30, jer se tada, zalaskom sunca, prekida dnevni post i ljudi počinju blagovati, pa tako i oni na dužnosti u kontroli leta. Ne samo radi hrane, već i radi malog obreda kada se datuljom i čašom vode prekida dnevni post, isto kao i običaj da se Fattour (doručak, eng. "break fast" - "prekid posta" u doslovnom prijevodu) jede u radosnom društvu prijatelja i rodbine, fer je onima na dužnosti dati bar malo mira, ako već nisu doma, pa tako mi slećemo večeras tek oko 20 h. Iako ja radim u predominantno kršćanskom dijelu zemlje, moja dva najbliža suradnika i pomoćnika su muslimani pa se ovih dana često zezamo kako oni poste, a meni pada koncentracija... Isto tako smo primjetili da je jedan vozač koji posti počeo jako često prati aute od kada je post krenuo u utorak. Sada mu "prijetimo" kako ćemo ga "prijaviti" u Meku da se zajebava s postom. Inače, sasvim ozbiljno, nije mi jasno kako uspijevaju na ovim vrućinama, pogotovo oni koji rade bilo kakve fizičke poslove na otvorenom suncu. Ima još nešto, nevezano. Naime, spletom nes(p)retnih okolnosti, compound moje firme je postao skoro pa glavno mjesto za smještanje raznih VIP i diplomatskih delegacija koje su obasule ovaj važni centar političkih zbivanja u bliskoj budućnosti. U ponedjeljak smo tako, nenajavljeno kao i obično, imali visoko rangiranog ministra jedne snažne zapadnoeuropske zemlje, koji je došao sa silnom pratnjom pa čak i s čuvarima. Kako je ponedjeljak bio dan nakon partyja na bazenu, tako smo imali 4 gajbe s praznim pivskim bocama uredno složene pred ulazom u objekt gdje jedemo, kao corpus delicti od prošle noći. Ministar se već počeo kretati ka tom objektu gdje ga je čekao ručak, a nas četvoro je, skriveni iza džipova u čučećem položaju, brzinski tovarilo gajbe u prvi džip koji nam se našao pri ruci. Ispostavilo se kasnije, nakon pristojnog smješkanja i pozdravljanja s delegacijom, da se radi o džipu kojeg ja vozim. Budući da sam bio vrlo zauzet, na kraju je ispalo da sam puna 3 dana vozao niz grad gajbe s pivom - jedini bijelac koji ne pije u čitavom tom velikom društvu, sad je ispao okorjela pijanica i to pred cijelim gradom... tc tc... Da se vratimo u avion: kao što i priliči jednom uvaženom VIP-u poput mene, pilot mi je ponudio svoje mjesto. Jes!!! San svakog dječaka da bude pilot barem za kratko se konačno i sasvim nenadano ostvario. Proveo sam oko sat i po za komandama, maltretirajući prvog časnika, koji je pilotirao, bezbrojnim pitanjima. Tako sam si kupovao vrijeme sjedenja, kako bih istovremeno mogao uživati u neusporedivom pogledu na modro nebo, horizont, na zemlju ispred i ispod sebe, oblake, zalazeće sunce. Razlika je ogromna u usporedbi s vratoiskrivljujućim bočnim pogledom na kojeg smo osudjeni mi, obični smrtnici, čitaj: mi, putnici. Usput sam saznao milion korisnih i zanimljivih informacija o svim tim dugmetima i svjetlima što nas tako uporno fasciniraju, kao i o procedurama i pravilima koja vrijede u zračnom prometu. Čitavo vrijeme sam morao imati slušalice na ušima i mikrofon na ustima kako bih mogao komunicirati jer je s jedne strane prilična buka u avionu, a s druge strane moramo stalno slušati kontrolu leta, tako da sam bio svjedokom za mene uvijek fascinantnog profesionalizma, preciznosti i reda koji vlada na radio valovima u zračnom prometu. Došlo je i vrijeme sletanja i mojoj avanturi stigao je kraj vidu tapšanja po ramenu i pilotovog suosjećajnog pogleda. Uz kratku napomenu: ovo ostaje izmedju nas... |
- 19:26 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||