Šetnjica
24.10.2005., ponedjeljak
Gdje su moje ovce?
|
Po svemu sudeći stiglo je vrijeme redovne Godišnje Depresije ili možda redovne Depresije Četvrtog Mjeseca kada se sve lomi. Do pojasnim, obično sam išao vani na 3-mjesečne poslovne (avan)ture i vraćao se nazad pregažen. Kada je u pitanju duži angažman, onda obično sve funkcionira prilično dobro do negdje četvrtog mjeseca boravka, kada počinje nervoza, napetost, loše misli, turobna razmišljanja o životu i besmislenosti istoga, itd. itd. Čovjek bi rekao – umor. Tako i ovog puta, pod izlikom (pre)čestih putovanja nazad u Europu, anksioznost mi se uvukla pod kožu i nikako ne izlazi. Što ulažem više voljnog napora da se dovedem u red filtracijom misli, to je nutarnji otpor jači i ne dozvoljava mi da preskočim tu barijeru bezrazložnog lošeg osjećanja, nesanice, nutarnje grubosti sa samim sobom. Pokušavam i obrnutom taktikom – pustiti sve – no tada se dešava isto: nakon sekunde opuštenosti napetost opet samo raste, zajedno s bezobzirnošću i bujajućom nezainteresiranošću za bilo što i bilo koga u neposrednoj okolini. Hej, tko mi je i gdje odveo moje ovce!?! Želim ih nazad!!! Jedino slabo tinjajuće svijetlo u tami jest ponavljani doživljaj da ipak trebam nastaviti pisati blog jer je on više od onoga što meni obično znači u zadnje vrijeme - emotivno i mentalno pražnjenje – jer ljudi koji ga čitaju dijelom i žive kroz njega, ma koliko ga ja ocjenjivao dosadnim i mojim ego-kraljevstvom. To je, dakle, jedina misao van zatvorskog kruga misli koje me vrte ovih (tje)dana. Posljedično ovom raspoloženju, sve češće razmišljam o tome da preskočim posjet Europi za vrijeme Zimske Škole i da odem sasvim izoliran na neki otok u Indijskom Oceanu tipa Lamu, Zanzibar i slično i da ronim po čitave dane i buljim u prazno. Logika koja stoji za toga jest: nema Europe = nema prijatelja = nema boli... Nije da mi fale, no uvijek poremete moj teško izgrađeni mir. Naravno, taj mir je izgrađen na zatomljenim i kontroliranim osjećajima, a ne na pročišćenosti duše i iz toga proizilazećoj prirodnoj radosti. No, nekako mi se čini da nemam šanse za taj pravi mir, da ću se praćakati i grčevito boriti sa više manje uvijek istim stvarima, u više manje istim granicama svijetlosti i tame i da će se tako ova inkarnacija polako privoditi kraju, sa svim usputnim poteškoćama fizičkog tijela. Ne tako davno, slične misli, ali drugačije formulirane, donijele su mi puno mira i zadovoljstva jer se kroz njih očitovao i viši princip, to jest mogao sam realnije vidjeti svoju poziciju u prirodnoj hijerarhiji, mogao sam vidjeti koliko je Makaja beskonačno daleko od sviju nas "malih mravaca", kako se na neki način muči s nama da barem nekoga privede k svjetlosti dok se mi još uveliko batrgamo sa svojim dnevnim sitnicama potpuno nesvjesni velike potrebe neumornog i nesebičnog rada za čovječanstvo. Znao sam gdje sam i što sam i znao sam da iz te kože ne mogu, no mogu se potruditi biti najbolji što umijem i dati svoj skromni doprinos. I upravo sam se čudio kako nema misli egzisitencijalnog straha, nema moje strukture, već s mirom gledam veliku sliku postojanja. No eto, došlo je i vrijeme pogledati i tamnu stranu mjeseca... No, pobogu, gdje su te ovce??? |
- 13:00 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||