Šetnjica
09.10.2005., nedjelja
Ćuf ćuf...
|
Vozim se supermodernim vlakom Švicarskih željeznica na večernjoj liniji između Zuricha i Ženeve. Udobno sam zavaljen u polukružni četverosjed, nalik na ložu, i pokušavam držati oči otvorenima zabavljajući se pišući ovo na kompjuteru. Moram, jer sam u potekla 24 sata bio u mojoj afričkoj zemlji, zatim na kratko u Etiopiji, pa u Amsterdamu, Zurichu, Njemačkoj i sada jurim u Ženevu kako bih se konačno naspavao nakon neprospavane noći i svih ovih puteševstvija. Jutros sam oko 7 ujutro u Amsterdamu slučajno sreo jednog kolegu koji je došao s Bliskog Istoka, a kojeg sam imao namjeru zamijeniti tamo nakon Nove godine. Nije mi odgovorio na mail i baš sam ga htio vidjeti da mi kaže kako je tamo raditi. Iako sam bio više puta u prolazu ili u kraćim posjetama njegovom mjestu, nisam imao dublji insight kako stvari funkcioniraju. No, on mi je donio sasvim neočekivan odgovor koji je stavio sve moje planove naglavačke: ta se pozicija ukida njegovim odlaskom tako da ne mogu računati na nju. Šteta, nakon Nove godine moj bi posao mogao postati (opet) iznimno stresan, a što više nipošto ne želim. No, izgleda, čim nema izlaza znači da postoji način da savladam stres prečestih putovanja i ostanem u harmoniji. Inače, let iz Afrike je bio jako zanimljiv s jedne strane jer sam sjedio do jedne atraktivne i premorene plavuše koja jako podsjeća na našu glumicu Evu pa mi je bilo zanimljivo promatrati je krišom. Na putu od Addis Abebe do Amsterdama avion je bio poluprazan pa sam mogao složiti zajedno 3 srednja sjedala i leći kao u pravom krevetu ali usprkos tome nisam uspio oka sklopiti. Stres koji sam pokupio na poslu protekli tjedan je poremetio sve što se da poremetiti: san, probavu, krvni pritisak, srce... Zato sam danas stigao u Njemačku potpuno grogi, premoren i depresivan. No pola sata boravka s Makajom i komajama odmah je promijenilo sve na bolje, to jest na kraju sam trčao čitavo popodne igrajući nogomet na livadi sa još 20 ljudi. Dobro, refleksi su mi bili prilično zakašnjeli, ali ipak depresija se transformirala u entuzijazam i radost. Sada je ovaj umor sasvim drugačije kvalitete negoli onaj od prije pola dana. Malo sna i sve će biti po starome. Srećom smo smješteni u vrlo ugodnom (i skupom!) hotelu, kao i prije 4 mjeseca, tako da će boravak tamo biti prava uživancija i relaksacija. U stvari možda i ne, jer postoji poduža lista ljudi koji me žele vidjeti ovaj tjedan, tako da možda u hotelu efektivno budem samo 8 od 24 sata. Ne znam, s jedne strane mi treba odmor, a opet je teško odoljeti pozivnicama nekih faca... |
- 23:50 - Stvarno? (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||