Kum Rokica i kompanija često su se smijali i pravili prilično dobre viceve kada bi mene uhvatila nekakva panika. Zezali bi se kako "gledam" tenkovske cijevi koje vire iza stabala pa im pokušavam panično pobjeći itd. itd. Nažalost, čitav ovaj tjedan je bio takav. Svrha mog četveromjesečnog boravka ovdje se konačno trebala ostvariti i rezultati rada su se trebali danas pokazati u punom sjaju. Zato sam čitav tjedan radio sve do 11 navečer pod nemogućim uvjetima, kako bi sve bilo spremno za današnji veliki početak. Danas, umjesto svečanosti i velikog odahnuća, jutro je svanulo obasjano Murphyjevim zakonom u kojeg do sada nisam vjerovao: sve što je moglo krenuti po zlu, to se i ostvarilo. Naravno, meni nije trebalo dugo vremena da izgubim balans i da počnem arlaukati naokolo kao da me kolju, da se počnem odvratno ponašati prema svojim suradnicima itd. Svo ovo ponašanje se duži činjenici da se ovaj nesretni petak poklopio baš na dan mog odlaska, jer sutra moram letjeti za Ženevu kako bih prisustvovao vrlo bitnom tečaju, bez kojega bih bio potpuno beskoristan svojoj firmi u idućih 5 godina. S druge strane, dok se ne otklone današnji problemi, kompletan ured je paraliziran, a samo sam ja kvalificiran da korigiram te greške. Dakle, ogroman teret i odgovornost...
Kako su jutarnji sati odmicali, a rješenje se nije naziralo na horizontu, trebalo je presjeći: idem ili ostajem. Otišao sam kod glavnog šefa, objasnio mu stvar sa svih strana i zatražio odluku. On, pametan (zato i jest šef), donio je Solomunsko rješenje: zatražiti će od pilota i nadležnih službi da dozvole produžen ostanak aviona (koji je upravo tada sletio) na pisti za dodatnih 2 sata, kako bi mi dao više vremena da nađem rješenje. Par minuta nakon, problemi su isčeznuli na isti način kao što su se i pojavili: bez najave i objašnjenja. Odjednom je sve bilo u redu. Trebalo je samo još jednom sve provjeriti kako bih mogao potvrditi da je sve uistinu OK. To je potrajalo još sat vremena i konačno sam se istuširao, presvukao, pojeo nešto i krenuo ka avionu. I onda su mi rekli: ti si jedini putnik u avionu! Sva strka, zbrka, promjene aranžmana i čekanje je napravljeno samo zbog tebe. Uživaj u letu! I piloti su me odmah počeli zezati: "dobrodošli na ovaj VIP let samo za Vas, ako Vam to odgovara, otići ćemo prvo u Keniju, pa ćemo od tamo nazad za glavni grad...". No dobro, piloti su bili presretni konačno vidjeti i iznutra grad u kojeg tako često slijeću, a nikad se ne zadržavaju. I tako, nakon 50-minutnog leta sletjesmo u Keniju. Nakon nekih pola sata dok smo čekali da se avion napuni gorivom koje smo iskoristili za posjet obližnjoj cafeterii, počeli smo lagan, no ozbiljan razgovor o tome kada ćemo krenuti nazad. Oni su bili vrlo sretni kada im je "putnik" (ja) "rekao da mu se ni malo ne žuri" jer je to značilo za njih dodatne minute na telefonu s rodbinom i curama, koji žive u Keniji. Nakon opuštenih razgovora, pogledali smo se medjusobno, kimnuli potvrdno glavama i odšetali ka avionu u maniri pravih Smogovaca... Moram sada objasniti da se ova iznimna opuštenost duži činjenici da se u glavnom gradu prakticira Ramadanski post, pa zato postoji nepisano pravilo da ne bi trebalo sletati izmedju 18.30 i 19.30, jer se tada, zalaskom sunca, prekida dnevni post i ljudi počinju blagovati, pa tako i oni na dužnosti u kontroli leta. Ne samo radi hrane, već i radi malog obreda kada se datuljom i čašom vode prekida dnevni post, isto kao i običaj da se Fattour (doručak, eng. "break fast" - "prekid posta" u doslovnom prijevodu) jede u radosnom društvu prijatelja i rodbine, fer je onima na dužnosti dati bar malo mira, ako već nisu doma, pa tako mi slećemo večeras tek oko 20 h. Iako ja radim u predominantno kršćanskom dijelu zemlje, moja dva najbliža suradnika i pomoćnika su muslimani pa se ovih dana često zezamo kako oni poste, a meni pada koncentracija... Isto tako smo primjetili da je jedan vozač koji posti počeo jako često prati aute od kada je post krenuo u utorak. Sada mu "prijetimo" kako ćemo ga "prijaviti" u Meku da se zajebava s postom. Inače, sasvim ozbiljno, nije mi jasno kako uspijevaju na ovim vrućinama, pogotovo oni koji rade bilo kakve fizičke poslove na otvorenom suncu.
Ima još nešto, nevezano. Naime, spletom nes(p)retnih okolnosti, compound moje firme je postao skoro pa glavno mjesto za smještanje raznih VIP i diplomatskih delegacija koje su obasule ovaj važni centar političkih zbivanja u bliskoj budućnosti. U ponedjeljak smo tako, nenajavljeno kao i obično, imali visoko rangiranog ministra jedne snažne zapadnoeuropske zemlje, koji je došao sa silnom pratnjom pa čak i s čuvarima. Kako je ponedjeljak bio dan nakon partyja na bazenu, tako smo imali 4 gajbe s praznim pivskim bocama uredno složene pred ulazom u objekt gdje jedemo, kao corpus delicti od prošle noći. Ministar se već počeo kretati ka tom objektu gdje ga je čekao ručak, a nas četvoro je, skriveni iza džipova u čučećem položaju, brzinski tovarilo gajbe u prvi džip koji nam se našao pri ruci. Ispostavilo se kasnije, nakon pristojnog smješkanja i pozdravljanja s delegacijom, da se radi o džipu kojeg ja vozim. Budući da sam bio vrlo zauzet, na kraju je ispalo da sam puna 3 dana vozao niz grad gajbe s pivom - jedini bijelac koji ne pije u čitavom tom velikom društvu, sad je ispao okorjela pijanica i to pred cijelim gradom... tc tc...
Da se vratimo u avion: kao što i priliči jednom uvaženom VIP-u poput mene, pilot mi je ponudio svoje mjesto. Jes!!! San svakog dječaka da bude pilot barem za kratko se konačno i sasvim nenadano ostvario. Proveo sam oko sat i po za komandama, maltretirajući prvog časnika, koji je pilotirao, bezbrojnim pitanjima. Tako sam si kupovao vrijeme sjedenja, kako bih istovremeno mogao uživati u neusporedivom pogledu na modro nebo, horizont, na zemlju ispred i ispod sebe, oblake, zalazeće sunce. Razlika je ogromna u usporedbi s vratoiskrivljujućim bočnim pogledom na kojeg smo osudjeni mi, obični smrtnici, čitaj: mi, putnici. Usput sam saznao milion korisnih i zanimljivih informacija o svim tim dugmetima i svjetlima što nas tako uporno fasciniraju, kao i o procedurama i pravilima koja vrijede u zračnom prometu. Čitavo vrijeme sam morao imati slušalice na ušima i mikrofon na ustima kako bih mogao komunicirati jer je s jedne strane prilična buka u avionu, a s druge strane moramo stalno slušati kontrolu leta, tako da sam bio svjedokom za mene uvijek
fascinantnog profesionalizma, preciznosti i reda koji vlada na radio valovima u zračnom prometu. Došlo je i vrijeme sletanja i mojoj avanturi stigao je kraj vidu tapšanja po ramenu i pilotovog suosjećajnog pogleda. Uz kratku napomenu: ovo ostaje izmedju nas...
Post je objavljen 07.10.2005. u 19:26 sati.