Šetnjica
22.09.2004., srijeda
Posjeta
Otišao sam u utorak u Dubrovnik kako bih se sreo s nekim tko mi je često ulijepšavao dane u Africi svojim lijepim, iskrenim mailovima i pažnjom. Iako se nismo poznavali od ranije, počeli smo se vrlo lako razumijevati u nekim bitnim stvarima. Na primjer, vrlo rijetko u životu sretnem nekoga tko uistinu ne želi povrijediti ili napasti drugu osobu u stresnim situacijama. To je nevjerovatno kako se svi mi, bez iznimke, toliko često i ponosno positovjećujemo s upravo tim riječima, a u stvari miljama daleko živimo od toga što mislimo da živimo. Jedna od najčešćih naših izjava je da smo miroljubivi. Sve dok nas netko ne napadne. To je totalna komedija i nije uopće nešto posebno, jer se tako ponaša i svaka životinja. Kad nas netko dovoljno grubo napadne mi jednostavno izvadimo naše psihičke noževe (agresija, kritika, ljutnja, rasprava itd.) i krenemo u kontranapad dok se izvor boli ne neutralizira. Suprotno tome, ona kao da nosi u sebi savršeno zaštićeno gnijezdo u kojem se nalazi mir i ljubav (skoro) svake vrste, pa je samim time rasprava na konfliktan način automatski van igre. Mislim, nije da sad ona nikada nikome ništa ne kaže i da se ponaša tiho i pokorno kao Luigijeva Bepina (naprotiv!), već je dobrano "operirana" od "velikih i malih zmija koje nosimo u trbuhu", a koje nam služe za obranu, pa se tako i njene rasprave i neslaganja bitno razlikuju od drugih rasprava i neslaganja koje sam vidio i, naravno, vodio. Da ne idem sada u detaljno javno portretiranje, iako bi radi njene bogate i raskošne osobnosti to bilo pravo zadovoljstvo i radost, dodao bih da me, usprkos low energy level s moje strane za vrijeme sureta, konzumiranje i slaganje svega doživljenog dan kasnije ispunilo ponovno s velikom radošću, s puno smijeha radi svih informacija koje sam čuo i opetovanom divljenju tom predivno izbrušenom dalmatinskom temperamentu. Za vrijeme ručka u restoranu, prišla nam je djevojka i pitala da li bi mogli slikati nju i njenog dečka. Lice mi se učinilo poznato pa sam napravio izraz broj 42 s obrvama (pristojan znak upita i čuđenja), na što je ona rekla da sam i ja njoj poznat odnekud ali se ne sjeća odakle. I onda se moja blesava duša u trenutku spojila s nečim "gore" i polako, riječ po riječ, onako kako su se stvarale slike u glavi, otprilike izrecitirala: "Kad si bila u osnovnoj školi bili smo zajedno u Kranjskoj gori preko Društva Naša Djeca." To je bilo otprilike prije 15 godina i ja je od tada nikada nisam vidio niti pomislio na nju. Ovaj "uvid" je bio potpuno neočekivan i "ne-moj". Jednostavno je prošlo kroz mene. Kako sam govorio, njene lijepe, tamne, velike oči su postajale još veće, a njen dečko je prestao disati. Samo je netremice buljio u mene, poluotvorenih usta. Mislim da je nakon toga procijedio nešto kao "Šta je ovo...", očigledno ne vjerujući ušima. Nisam ni ja. Bilo je baš "iz neba pa u rebra". Nasmijali smo se, slikao sam ih, sjeo za svoj stol i u daljnjem razgovoru s mojom domačicom sam svom snagom pokušavao zadržati koncentraciju na naš razgovor, jer je lavina od sada uzburkanih misli i osjećaja te druge djevojke nadirala prema mojim moždanim ćelijama. Moram priznati, nije mi baš dobro išlo... Na molu izvan zidina prema Lokrumu, sjedeći i vodeći razgovore ugodne, nabasali smo na jednu lijepu djevojku i s njom jednu staru osobu kojoj smo pokušavali odrediti spol. S jedne strane je izgledala kao muško, kada bi okrenula drugi obraz, izgledala bi kao žensko. Tijelo je bilo isto tako zbunjujuće. Onda sam čuo makedonski od ove djevojke i spol starice/starca više nije bio bitan, jer sam otišao negdje drugo u mislima... čik pogodi gdje. U večernjem autobusu za Split, nakon spašavanja glavnog glumca zajedno s britanskim specijalcem Russelom Croweom iz ruku južnoameričkih otmičara (akciju su dvaput ometali hrvatski pogranični policajci kod Neuma svojim glavama ispred ekrana i traženjem dokumenata), umorio sam se i zaspao. Probudio sam se pred Splitom i odšetao do doma uz kraći predah u Preradinoj pekari na Pazaru. Nisam htio buditi svoje jer im je soba spojena uz kupaonu, pa sam otisao spavati znojan od isključene klime u busu. Jutros sam se probudio smotan i smušen i takav ostao do kraja dana. Malo me bilo strah spustiti se u grad, iako je Riva na 500 metara. Nekako, svaki put me pojede gradska atmosfera, nešto me tu uvijek iznova poremeti. Jedino ga mogu uspješno preživjeti kada imam točno određen i gust raspored obaveza, pa samo prolazim kroz centar i ne bavim se u sebi previše njegovim izgledom niti njegovim stanovnicima. Danas nisam imao, a istovremeno mi je bila jako potrebna zraka sunca i vedrog neba nad glavom. No, ostao sam doma, a sutra rano ujutro je let za Koln preko Zagreba. Dakle, adio Splite. Čitao sam da je jučer bio neki cirkus s maglom na Plesu (da nije od nih čokolada?), ali se nadam da će sutra biti bolje. Ako ne, biti će to velika i skupa komplikacija za mene. No, imati ću priliku vidjeti Zagreb malo više od inicijalnih sat i pol, koliko imam sutra ujutro. Btw, sestra mi je napravila moju omiljenu tortu i gušim se u njoj. Sit Pjan Ananda! |
- 22:10 - Stvarno? (17) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||