Da li čovjek sve,baš sve,na kraju preboli ?
Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi.
Sigurna sam u to.
I kad ostarimo, znam! <3
Sigurna sam u to.
I kad ostarimo, znam! <3
| svibanj, 2012 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
I ona ljubav kakva god bila, priznajem, meni je valjala, ali duša se predala, srce odustalo. I šta mi ostade? Sjećanje da sam ti se nadala i nada da ću se barem još jednom, nekome tako nadati. Kao što nadah se tebi. -
Onda je šapunla kroz plač: " Nedostajat ćeš mi." I samo Bog zna koliko je bila iskrena.
Pitam se koje su razlike između muškarca i žena. Tko više voli? Tko više plače? Tko je hrabriji? Tko kome više nedostaje? Pa svi smo ljudi, svi smo isti, a ipak drugačiji na svoj način. Da li su stvarno žene osjećajnije, ili su muškarci zapravo kukavice koje se boje pokazati svoje osjećaje ?
Doci ce vrijeme kada ces se pitati otkud tolika ravnodusnost nakon onolike ljubavi, gdje je nestalo uzbudjenje kada bih te svaki put ugledala. Gdje je moja zaludjenost tobom?! Bit ce ti tesko, ali prestat ce. Patila sam i ja, pa zivim. Samo bez tebe u srcu. I odlicno je, vjeruj, nezamjenjiv osjecaj. A sam si nam presudio, sam si odredio svoju ulogu u mom zivotu. Sam si usao, sam izasao iz njega. Nema te vise, dragi, prihvati poraz vec jednom.
I čiji broj noćas da okrenem, tvoj ili njegov? Znam, on će se javiti, reći mi ono što želim čuti. A ti, možda se i ne javiš, ali taj čudan osjećaj dok biram tvoj broj, ne može se usporediti ni sa najljepšim rijećima.
"Okrznuo si me ramenom nekako više u ime uspomena nego u znak pozdrava. Niko to nije vidio; ni djevojka koja se smješkala na mom nekadašnjem mjestu, ni momak koji je umjesto tebe čvrsto stezao moju desnu ruku. I sve što je bilo među nama stalo je u taj jedan dodir - hladan i pomalo grub. I zaista tužan. Znam, želio si da znam da ti je teško, da ti je žao. I meni je bilo. Jer, mogli smo dijeliti mnogo toplije dodire, šaputanja, i na kraju, mogli smo dijeliti život, ali, ne... Sve je ostalo samo na tom pozdravu dva ramena i ubrzanom kucanju dva srca. Koje oni nisu mogli, a mi nismo željeli čuti..."
I sve te djevojke poslije mene,nadam se da su ti barem pokusale zamjeniti mene.Da su uspijele u to ne vjerujem,ne vjerujes ni ti a zelis...o kako samo zelis!
Znala je da će dio nje zauvijek ostati s njim. Tamo gdje su onoga dana stali, ostao je njegov ponos, njen inat, prokockana šansa i jedno obećanje. Imali su sve, a izabrali su ništa.
''Šta je ostalo posle nas ?
Nekoliko propuštenih poziva kada se oboje opijemo od uspomena, tiha mimoilaženja kad se sretnemo i ime na koje još uvek reagujemo kada ga čujemo...
Nije ostalo mnogo od nas...
A činilo se tako obećavajuće ...''
"Jednoga dana ću da te prebolim. I baš tog dana ćeš shvatiti koliko me voliš."
''Možeš me prezirati, mrziti, psovati, nikad više ne pomisliti na mene, brisati me sa e-maila, fejsa, ne samo sa interneta, nego i iz duše, iz sjećanja. Samo jedno ti zabranjujem. Pazi, zabranjujem. Da me žališ.''
"Kako da kaže da li ga voli? Šta bi rekla time? I šta se drugome može reći o tome? Pošla sam pogrešnim putem, i idem sve dalje, trula u sebi, srce se ničemu ne raduje, sve veća daljina iza mene, a sve što je moglo biti ostalo je na drugoj stazi, i treba se samo vratiti, ništa nije lakše od toga, i ništa teže. Osvrtanje nije vraćanje, to je žaljenje."
"Vidi je prijatelju. Ti nemaš pojma koliko te je ona voljela, šta je sve radila da ti budeš sretan sa drugima. Koliko noći je proplakala,a onda glumila da je sve u redu. A ti ništa nisi znao, bio si slijep. Zaslijepljen drugima, nisi shvatio da te je jedino ona voljela. Sad je pogledaj, smije se, nije joj bilo lako,ali poslije toliko vremena pomirila se sa tim da je nikada nećeš primijetiti. Ona je ostala potpuno ista, ranjena mnogo puta. Sada otvori oči! Gubiš je, a kad čovjek gubi tek onda shvati!"
"Kada budete spremni samo otići, a ne saslušati šta vam ima reći osoba koja je bila najvažnija u nekom periodu vašeg života, kada budete spremni ne dozvoliti da vam objasni stvari. Kada se ponašate da vam je svejedno i prazno slušate nešto što vama znači puno više nego što ćete ikada pokazati. Kada budete spremni otići od osobe koju volite, kada budete spremni ne povjeravati se svakome, spremni ste živjeti u pravom smislu. Ja jesam."
I na kraju svega, poslije toliko godina, ostala je samo dobra stara navika, da me ta poznata boja očiju svaki put dotuče, da se na poznatu boju glasa stresem i razniježim, da se na poznat smijeh i ja nasmijem i kažem "Sretan je, hvala Bogu." Najviše boli ono što je moglo biti, a nije bilo.
Razmišljanje o onome što je moglo biti, a nije bilo. O onome što je trebalo biti, ali sudbina tako nije planirala... I onda shvatiš, nije vrijedno. Više nije vrijedno ni minute tvog vremena, nijedne suze na jastuku, nijednog poziva sa sakrivenog broja, nijedne čaše pića za privremeni zaborav, nijednog pogrešnog i usputnog muškarca u tvom životu... Ne, nije vrijedno. Nije vrijeme za kajanje, nije vrijeme za nedostajanje. Vrijeme je za zaborav...
"Ponekad zastanete, pomislite da odustanete, ali nemojte... Ako bacite svoje snove, niko ih neće pokupiti. Borite se za ono što je vama važno i što je vama vrijedno. Ne dopustite da vam to oduzmu i sruše. Uvijek gledajte naprijed i samo naprijed, jer nikad nije toliko loše da ne može biti gore, a ni toliko dobro da ne može biti bolje... Na kraju sve ispadne dobro, ako nije dobro, znate da nije kraj."
"Postoje oni trenuci kada nam neke osobe nedostaju toliko da se čini da su negdje u blizini, a miljama su daleko. I nevjerovatno je kako nedostaju baš onda kad je sasvim nemoguće da budu tu."