svemir sf svemir

SNAĐI SE DRUŽE !

Poslije doručka došao sam na sastanak vlade Atopije.
prof Vajt je govorio :
"Prioritet je zapošljavanje, izgradnja što više proizvodnih objekata koji će trebati ljude,
koji će u njima raditi. Treba graditi takve hotele, restorane, poduzeća u službi turizma, prehrane, izrade suvenira, i ostalo gdje će trebati što više zaposlenika.
Država napreduje ako svi ljudi napreduju, a svi ljudi napreduju ako svi zarađuju !
Atopija će postati turistički biser svemira. "


Rekao sam : "Slažem se sa profesorom, prvo ćemo izgraditi ploveće otoke, zatim hotele na njima, zabavne i ljekovite centre. Poslije ćemo izgraditi učilište za ljude koji će raditi u hotelima. Školovanje mora biti potpuno besplatno."
Poslije sastanka išao sam u obilazak gradilišta.
Uzeo sam nacrte sa sobom.

Zemljanin Mato pričao je priču broj 8 :
" Ničega se ne sjećam, izgubio sam pamćenje, samo ponekad mi dolaze bljeskovi sjećanja poput ovoga : kad sam bio u Hrvatskoj vojsci, mi stari vojnici koji smo već bili u vojsci godinama,
pošteno se borili, javljali se dobrovoljno i često na najteže i najopasnije zadaće,
bili prvi i u borbi, i prvi na radu, isticali se poštenjem, dobrotom, radom.
Pretvorili napornim popravcima, neispravno smeće od tenkova, u ispravne borbene mašine.
Uvježbali nespretne neznalice u prvorazredne tenkiste, najboljih ljudskih i borbenih osobina.
Tada smo dobili , od socijal demokratske partije SDP- a koja je bila na vlasti, papire da " nismo perspektivni", i da je najbolje da idemo u penziju.
Mi najniži vojnici tenkisti, nismo dobivali činove, niti su nas slali u vojne škole, ili na prekvalifikacije, jer nismo imali "veze".
Mogli smo računati da će nas baciti na cestu.

Posla u Hrvatskoj nije bilo. Do posla se moglo doći samo preko "debele veze".
Tvornice su se zatvarale, radnici su išli na cestu, a vlasnici tvornica su se bogatili prodajući nekretnine i strojeve od poduzeća koje su namjerno uništili.

Mi koji smo pobijedili u ratu, mi koji smo svojom sposobnošću i hrabrošću donijeli slobodu Hrvatskom narodu, bili smo kažnjeni šikaniranjem već u vojarnama.
Ukinuli su nam doručke, slobodne dane poslije straže ili dežurstva, razne dodatke na noćni rad, smanjili nam plaće, itd...

Kad sam morao otići u mirovinu, jer sam bio prestar za vojsku, hitili su me na cestu bez kune u đepu.

Mjesecima nisam dobivao ni kune, a niti rješenje o mirovini.

Kad sam konačno, nakon pola godine dobio mirovinu, iznosila je 1600 kuna.
Od toga se nije mogla prehraniti obitelj. Ženi je firma propala, i nije mogla dobiti posla.
Djeca su bila mala i išla su u školu.
Nismo imali dovoljno novaca za hranu, a kamoli za struju, grijanje, vodu, pričuvu, komunalno i druge račune, koji su stalno dolazili …Račune nismo plačali, stalno su se gomilali.
Za račune i hranu trebalo je mjesečno oko 5000 kuna. A posla nije bilo.
Kad sam hodao okolo tražeći posao, od državnog ureda do ureda, i molio posla, i od poslodavca do poslodavca, moleći posao, svi su me odbijali sa ponižavanjem,
i bezobrazno, sa visoka, odbrusili : " Snađi se druže !"