propovijedi
03.06.2016., petak
DESETA NEDJELJA KROZ GODINU c
 N 5 X NEDJELJA KROZ GODINU, Bonifacij P 6 Norbert, Klaudij U 7 Robert, Jeremija S 8 Medardo, Vilim Č 9 Efrem, Rikard P 10 Margareta S 11 Barnaba ap. N 12 XI NEDJELJA KROZ GODINU, Ivan, Bosiljko Čitanja 1. čitanje: 1 Kr 17, 17-24 Psalam: 30, 2 i 4. 5-6. 11 i 12a i 13b 2. čitanje: Gal 1, 11-19 Evanđelje: Lk 7, 11-17 Dok slušamo starozavjetno izvješće o proroku Iliji, koji oživljuje mrtvog dječaka, odmah možemo primijetiti da je taj događaj tu kako bi podcrtao i istaknuo puninu Isusovog poslanja. Jer u Isusu se objavljuje punina proročkog, svećeničkog i kraljevskog poslanja. On je konačno ostvarenje onoga što je pra-crkva u svom povijesnom hodu iščekivala i čemu se nadala. Dok Ilija žarkom molitvom vapi Gospodinu: ''Gospodine, Bože moj, zar da i udovicu koja me ugostila uvališ u tugu umorivši joj sina?'' (1 Kr 14, 20); dotle Isus savršeno siguran što će učiniti i što će se dogoditi, govori majci mrtvog sina: ''Ne plači!'' Dok se prorok Ilija tri puta pružio nad djetetom moleći Gospodina da mu vrati dušu; Isus pristupa sprovodnoj povorci , dotače se nosila i jednostavno reče : ''Mladiću kažem ti, ustani!'' Mladić ustaje, a sve obuze strah, dok su se iz mnoštva čuli poklici: ''Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!'' Čak i nas, koji smo tisućljećima udaljeni od tih događaja, obuzima osjećaj radosti, kad čujemo da je uz Božju pomoć moguće tako nešto veliko kao što je vraćanje u život. Dok slušamo i razmišljamo nad prvim čitanjem i evanđeljem, nameću nam se neka pitanja koja su si, vjerujem, vjernici postavljali od davnina; kako nekada, tako i danas, ali kao da ne postoji neki jasan i univerzalan odgovor na njih. Ponajprije, to je pitanje kazne za grijehe. U prvom čitanju smo čuli kako udovica koja je ugostila Iliju, sva očajna zbog smrti sina govori Iliji: ''Zar si došao k meni da me podsjetiš na moj grijeh i da mi umoriš sina?'' O kakvom se to njezinom grijehu radilo, mi ne znamo, ali ona smatra da je upravo to kazna za smrt djeteta. Izreka: ''Ne naplaćuje Bog svake subote'', jasno izražava vjeru u kaznu za grijehe, koja, iako kasni, stiže na vrijeme. Vjerujem da svatko od nas ima neko vlastito uvjerenje ili doživljaj iz kojega je jasno vidljivo kako je nekoga sustigla kazna. Osobno sam poznavao čovjeka koji je imao ružnu naviku krivo se zaklinjati riječima: ''Neka mi rak proždere grlo'' i na žalost taj je čovjek umro u strašnim mukama od raka grla. 1991/92. sudjelovao sam u traženju groba dubrovačkog biskupa Carevića ispod filijalne crkve na Strmcu, župa Veliko Trgovišće. Umirovljeni dubrovački biskup Carević živio je u Zagrebu, a u vrijeme rata, 1943. preselio se u Vižovlje, selo blizu spomenutog Strmca, koje pripada Velikom Trgovišću. To je brdovit kraj, obrastao šumama, pa je bio idealno mjesto gdje su se mogli sakrivati partizani. Kako je biskup bio vrlo pristupačan, jednostavan i ljubazan narod ga je zavolio, pa i partizani su ga poštivali. Partizanska glazba je svirala na misama i u procesijama, a biskup se osjećao u tom kraju sigurno i upozorenje nadbiskupa Stepinca da se zbog sigurnosti skloni u Zagreb nije uzeo ozbiljno. Ipak, 1945. u proljeće partizani su biskupu, da ga iskušaju, namjestili klopku. Kako je biskup svako jutro pješačio do kapele na Strmcu gdje je služio misu, nakon mise pozvao ga je jedan vjernik, s kojim si je biskup posebno bio dobar, u svoju klijet i postavio mu je pitanje o novoj vlasti. Biskup ništa ne sluteći, iskreno je odgovorio da to ne će dugo trajati jer to velike sile zapada ne će dozvoliti…. Uto je skočilo nekoliko partizana s potkrovlja klijeti i onda je započelo strašno mučenje. Tukli su ga, jašili, gulili kožu noževima i punili ''džepove'' solju…. Tada je u strašnim mukama biskup svakome od mučitelja prorekao na koji će način skončati njihov život. To se pročulo i mještani su bili svjedoci kako je svaki od njih završio onako kako je biskup prorekao. Tako je glavni akter, koji je naviše mučio biskupa 1954. nestao. Našli su ga na proljeće zakopana na njivi na kojoj je u jesen sin posijao pšenicu, ubivši prethodno oca i zakopavši ga kako nitko ne bi posumnjao da je mrtvo tijelo ispod posijane pšenice. Onaj koji je pištoljem skončao biskupa smrtno je stradao na vojnoj vježbi u Krapini dok je kolega, koji je čistio pištolj, nehotice opalio u njega. Onaj koji je biskupu gulio kožu umro je u strašnim mukama od raka kože. On je jedini imao milost obraćenja jer je zvao svećenika na ispovijed. O tome se, dakako, šaputalo u najvećoj tajnosti. Svjedoci su progovorili tek početkom ove države i to uz zamolbu da im imena ostanu u tajnosti. Započeta istraga o tom slučaju naglo je prekinuta, tako da mi nije poznato da li su ikada pronašli tijelo pokojnog biskupa, koje je bilo zakopano uz jednu akaciju ispod kapele na Strmcu u selu Vižovlju. O tome opširno i dokumentirano piše naš povjesničar i kanonik dr. Stjepan Kožul u knjizi ''Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačka nadbiskupije'', Zagreb 1992. Dok ovaj zločin prati i kazna i to ne po nekom ljudskom zakonu, nego ''odozgo'', dotle postoje ljudi koji su počinili velika zla i zločine, ali su zadobili milost obraćenja pa im je grijeh oprošten. Zapravo cjelokupna Objava jedno je sustavno svjedočanstvo o Božjoj dobroti, jer 'on ne želi smrt grešnika nego da se obrati i da živi'. Drugo pitanje, koje nam se nameće temeljem današnjih čitanja, je pitanje čuda. Ne samo Ilija i drugi proroci i sveti ljudi činili su čudesa. Isus je učinio mnoga čuda. I u današnje vrijeme postoje svjedočanstva o čudesnim izlječenjima i ozdravljenjima. Nameće se pitanje; po kojem se to kriteriju događaju čuda? Kako to da netko na zagovor i molitvu ozdravi a netko ne? Neprimjereno je govoriti o pomanjkanju vjere. Isus, doduše, govori da, kada bismo imali dovoljno vjere da bismo mogli i brda premještati i 'reći dudu da se s korijenjem iščupa i zasadi u more', ali to samo govori da je naša vjera slaba - nikakva. Stoga je potpuno neprimjereno Isusovim riječima, gotovo preuzetno, kad se neki voditelj duhovnog seminara isprsi i počne dijeliti lekcije našoj vjeri, kako bi zatim uslijedila tobožnja ozdravljenja snagom vjere. I kazna za grijeh i zločin i izostanak kazne, barem na ovome svijetu, kao i pojava čuda na naše molitve, ali i izostanak čudesa; - sve to spada u tajnu života koja je samo Bogu znana i njemu pridržana. Vrhunac kršćanskog prihvaćanja tajne života sastoji se u punom predanju Božjoj volji i njezinom predanju, jer tada se događa ''slobodni'' zahvat Božji u naš život. Tu nam posebno pomaže sveta pričest – ''lijek besmrtnosti''– kako ju naziva sv. Ignacije (II. stoljeće) – ''farmakon athanasis'', koja je svojevrsni duhovni balzam besmrtnosti, koji nismo zaslužili, primamo ga besplatno a da često nismo svjesni njegove neizmjerne vrijednosti. Molitva vjernika S pouzdanjem se utecimo Bogu, izvoru života, moleći ga da nas obasja svjetlom Kristova uskrsnuća. 1. Daj, Gospodine, da tvoja Crkva bude mjesto međuljudske sućuti i solidarnosti. – Molimo te. 2. Gospodine, daj nam milosrdno srce da budemo osjetljivi za tuđu bol. – Molimo te. 3. Daj službenicima Crkve srce koje će imati razumijevanja za ljudske slabosti. – Molimo te. 4. Za sve one koji su u nesrećama i ratovima izgubili svoje najmilije; da im udijeliš utjehu Duha Svetoga. – Molimo te. 5. Za ovu svoju obitelj, koja slavi svetu misu; da ju učiniš zajednicom djelotvorne ljubavi koja se daruje svakom čovjeku. - Molimo te. 6. Za naše mlade; da slijede dobre i plemenite poticaje. – Molimo te. 7. Za našu pokojnu braću i sestre; da ih po svojoj dobroti i milosrđu primiš u nebesko kraljevstvo. – Molimo te. Bože, Otče svemogući, ti ljubiš sva bića i želiš da se svi spase. Usliši naše molitve i daj da ti bez straha služimo u svetosti i pravednosti. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. |
