|
|
utorak, 27.09.2011.
Još jedan nesuvisli...
Dakle da, zapostavljam ovaj blog preko svih normalnih i nenormalnih granica. A gušt mi je pisanje, stvarno je, ali nekako imam osjećaj da nemam ništa suvislo za napisati, pa napišem nešto, učini mi se glupo i sve obrišem. Čitam isto puno blogova, ali nekako mi se ne da komentirat, lijena sam stoka, očito.
A i dobro, nije da me je bilo. Više me nije bilo. (ovo je sad dio u kojem se opravdavam). U ponedjeljak sam se vratila sa jednotjednog terena, konačno u svoj krevet. Falio mi je jako, kao što mi uvijek jako fali kada sam negdje. Šta da radim, kad mi je to najdraži komad namještaja ikad.
Nakon što sam se cijelo ljeto potucala okolo naokolo, konačno mogu reći da sezona zujanja po belom svetu ide prema kraju. Još za vikend idem odzujat do Bosne (da Neverine, idem se ubit u hrani  ) i nakon toga gotovo. Nakon toga zadnja godina faxa, zadnjih sedam predmeta za odslušat u ovom semestru, zadnjih sedam za položit. Približavam se kraju, kraju kojeg nazivam Crnom rupom. Jer ne znam što ću od života nakon svega. Nerealno mi je blizu, preblizu. Čini mi se da sam o ovome već pisala.
Osjećam da ću ponovo morati pronaći sebe, ponovo se definirati. Jer do sada me to moje učenje definiralo prilično dobro, znala sam tko sam i kamo idem. Sada dolazim do jednih velikih vrata koja će se zatvoriti, neminovno je to. (da, možete mi reći da uvijek mogu nastaviti dalje učiti, što svakako i hoću, ali nisam sigurna da baš želim dalje nastaviti sa formalnim obrazovanjem) Naravno, kada se jedna vrata zatvore, druga se otvaraju, ali problem je u tome što ne znam niti približno što se nalazi iza tih drugih vrata. Do sada sam uvijek, ali baš uvijek znala. Ili sam barem imala prilično dobru sliku o tome.
I svi me pitaju ta neka teška pitanja, što ja zapravo želim. Ali ja na to još nemam odgovor. Znam što ne želim. Nije li to dovoljno za početak?
I ne, nije ovo još jedan u nizu verterovskih ispada. Ovo je samo trenutno stanje stvari. Ne, nije sranje. I nisam čangrizava, ne žalim se, čak niti ne cvilim, nego jednostavno ne znam što bih. Teško je pronalaziti sebe, pogotovo kada nije u pitanju pubertetsko pronalaženje.
Na sreću, do Nove godine me čeka priličan posao koji moram odraditi, oko diplomskog rada + tih sedam predmeta, pa neću stići baviti se teškim pitanjima. Ali i to će proći, Nova godina će brzo, kao što uvijek brzo dođe. A onda kreće suočavanje.
I sve je to normalno, svi kroz to prolaze. Proći ću i ja. Samo mi nije jasno, zašto se onda osjećam kao da se nalazim u avionu kojim pilot više ne upravlja i koji se velikom brzinom strmoglavljuje prema oceanu?
|
- 19:20 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 18.09.2011.
Padobranci
Nedjelja ujutro. Ma dobro, nije baš rana zora bila, cca 11h. Izvučem se iz kreveta nakon sat vremena besramnog izležavanja (opraštam se naime od svog najmilijeg kreveta, jer me čeka tjedan dana spavanja na podu, pa guštam dok mogu), odlazim do wc-a, osluškujem, u dnevnom boravku nema nikoga. Oblačim nekakve prastare hlaćice, čisto da baš ne budem u boksericama i potkušulji, spuštam se dolje. Raščupane kose, izgleda totalno neprimjerenog za javnost pronalazim nekakvu hranu, sjedam u dnevni boravak i listam novine.
Odjednom, komešanje, zvukovi, horda ljudi ulazi u kuću, familija neka dalja nenajavljeno banula. Nisam se niti snašla, dnevni boravak je već bio pun. Majka najdraža me gledala u stilu, kako si to obučena. Maknula sam se u kuhinju, pojela šta sam imala i otišla se obuć, iako inače ne bi. Hodala bih komotno po kući cijeli dan.
Ne znam što je tim ljudima. Meni nije bilo neugodno, niti najmanje, sve da sam i samo u boksericama i grudnjaku bila, oni su me zatekli tako u mojoj kući, mjestu koje je moje utočište, gdje mogu hodati kako želim. Volim biti komotna, volim hodati bez grudnjaka, obožavam hodati u pidžami. Naravno – u svojoj kući (ili kada se osjećam ekstremno i po svom dvorištu).
Naravno, masu puta se onda znaju dogoditi tako neke situacije, u kojima sam si ja jako komotna (ne hodam golo naokolo, da se razumijemo) i onda tako neki padobranac (ili više njih) banu u kuću i odmjere me od glave do pete.
Uvijek imam neke najdraže hlaće od pidžame. Jedno vrijeme su to bile jedne koje su mi bile toliko drage da su se toliko izderale, od silnog nošenja i valjda milijun pranja u veš mašini. Ali meni su baš bile super i bolilo me briga što mi se vidi donji veš kroz njih.
Ista stvar je i hodanje bez grudnjaka, nema šanse da bih išla u javnost bez njega, ali po doma, pa brate mili valjda mogu biti opuštena. Nije da mi on inače smeta, ali nakon cijelog dana non stop u njemu, pa nek i one malo dišu .
A svi padobranci, ako se osjećaju neugodno, dok je meni ugodno, neka izbjegavaju moj teritorij.
|
- 13:40 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
srijeda, 14.09.2011.
Intenzivno.
Postoje te neke riječi koje toliko dobro opisuju nešto oko nas, nešto prisutno u našem životu, neki događaj, neki period. Ova riječ iz naslova opisuje moje ljeto. Baš je bilo intenzivno.
Sada, nakon skoro svega, kada su se dojmovi slegli, mogu reći da je bilo prekrasno. Bila sam stranac u vlastitoj kući, tek slučajni prolaznik. Vidjela sam toliko prekrasnih stvari, toliko sam toga doživjela. Nevjerojatno je kako vrijeme brzo prolazi kada te ima posvuda, a još je nevjerojatnije s kojom lakoćom se čovjek pakira nakon nekog vremena, kada ti to postane rutina.
Kao da je jučer bio 5. mjesec, kao da sam jučer prvi puta bila na Hvaru. Skoro nemam niti osjećaj da sam ove godine toliko hodala okolo, jer mi je to toliko postalo normalno. Tolika sam nova mjesta u Hrvatskoj vidjela i jako mi lijepo ide to upoznavanje vlastite zemlje. I bez obzira na sve, volim biti ovdje, volim ovu prirodu, volim hodati ovim stazama.
Čeka me još putovanja, u nedjelju opet odlazim na Hvar. I moje intenzivno ljeto lagano prelazi u također intenzivnu jesen. Nije to loše, dapače jako je dobro. Volim proučavati gdje su mi granice i koliko toga mogu, volim testirati samu sebe.
Volim živjeti intenzivno. I volim ovu riječ.
|
- 20:57 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
utorak, 06.09.2011.
Žarulja
Imam dvije žarulje u sobi jer su mi lampe na bočnim zidovima. Prije jedno mjesec dana je krepala jedna. Večeras je krepala i druga. A moguće da sam i prekidač nekako uspjela učiniti nefunkcionalnim.
No dobro, radi mi ova lampa samostojeća, sumnjam da ću žarulje mijenjat sve dok ova radi, nije da su mi toliko bitne.
Nego, jel i vi tako imate potrebu, tj. zapravo nemate potrebu mijenjati nešto dok nije skroz krepano (kao u ovom slučaju žarulja, imam 3. na raspolaganju i mogu savršeno funkcionirat bez ove dvije)?
Onda recimo auto. Sestra i ja dijelimo auto. Imamo prozore na automatsko otvaranje i krepao je jedan, onaj suvozački, ne može se otvorit, navodno je krepao neki motorčić unutra, treba auto kod električara. Sestra i ja se ne uzrujavamo niti najmanje (ok, bilo bi nam lakše da možemo napravit propuh u autu po ovim paklenim vrućinama), ali jbga šta, nećemo za svaku sitnicu koja nije od esencijalne važnosti odmah na popravak trčat. A i složile smo se, kada se to dogodilo, da je stvarno sreća da nije krepao dok je bio otvoren. To bi nas vjerojatno tjeralo na neku reakciju.
Isto, možda će se neki od vas sjetiti mojih literarnih eskapada ovdje, od prije godinu - dvije kada mi je pukla daska na krevetu. Ok, otac je bio milostiv i popravio je to odmah drugi dan, ali da je o meni ovisilo, ja bih vjerojatno još dan danas na podu spavala na madracu.
No da, nije da sam u potpunosti nesposobna popraviti tako nešto, ali jednostavno me ne opterećuju te stvari toliko, kao što me ni ove žarulje ne živciraju previše.
Bolje bit flegma nego picajzla...
Valjda
|
- 23:07 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
subota, 03.09.2011.
- 22:53 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
