Još jedan nesuvisli...

Dakle da, zapostavljam ovaj blog preko svih normalnih i nenormalnih granica. A gušt mi je pisanje, stvarno je, ali nekako imam osjećaj da nemam ništa suvislo za napisati, pa napišem nešto, učini mi se glupo i sve obrišem. Čitam isto puno blogova, ali nekako mi se ne da komentirat, lijena sam stoka, očito.

A i dobro, nije da me je bilo. Više me nije bilo. (ovo je sad dio u kojem se opravdavam). U ponedjeljak sam se vratila sa jednotjednog terena, konačno u svoj krevet. Falio mi je jako, kao što mi uvijek jako fali kada sam negdje. Šta da radim, kad mi je to najdraži komad namještaja ikad.

Nakon što sam se cijelo ljeto potucala okolo naokolo, konačno mogu reći da sezona zujanja po belom svetu ide prema kraju. Još za vikend idem odzujat do Bosne (da Neverine, idem se ubit u hrani ) i nakon toga gotovo. Nakon toga zadnja godina faxa, zadnjih sedam predmeta za odslušat u ovom semestru, zadnjih sedam za položit. Približavam se kraju, kraju kojeg nazivam Crnom rupom. Jer ne znam što ću od života nakon svega. Nerealno mi je blizu, preblizu. Čini mi se da sam o ovome već pisala.

Osjećam da ću ponovo morati pronaći sebe, ponovo se definirati. Jer do sada me to moje učenje definiralo prilično dobro, znala sam tko sam i kamo idem. Sada dolazim do jednih velikih vrata koja će se zatvoriti, neminovno je to. (da, možete mi reći da uvijek mogu nastaviti dalje učiti, što svakako i hoću, ali nisam sigurna da baš želim dalje nastaviti sa formalnim obrazovanjem) Naravno, kada se jedna vrata zatvore, druga se otvaraju, ali problem je u tome što ne znam niti približno što se nalazi iza tih drugih vrata. Do sada sam uvijek, ali baš uvijek znala. Ili sam barem imala prilično dobru sliku o tome.

I svi me pitaju ta neka teška pitanja, što ja zapravo želim. Ali ja na to još nemam odgovor. Znam što ne želim. Nije li to dovoljno za početak?

I ne, nije ovo još jedan u nizu verterovskih ispada. Ovo je samo trenutno stanje stvari. Ne, nije sranje. I nisam čangrizava, ne žalim se, čak niti ne cvilim, nego jednostavno ne znam što bih. Teško je pronalaziti sebe, pogotovo kada nije u pitanju pubertetsko pronalaženje.

Na sreću, do Nove godine me čeka priličan posao koji moram odraditi, oko diplomskog rada + tih sedam predmeta, pa neću stići baviti se teškim pitanjima. Ali i to će proći, Nova godina će brzo, kao što uvijek brzo dođe. A onda kreće suočavanje.

I sve je to normalno, svi kroz to prolaze. Proći ću i ja. Samo mi nije jasno, zašto se onda osjećam kao da se nalazim u avionu kojim pilot više ne upravlja i koji se velikom brzinom strmoglavljuje prema oceanu?