Padobranci

Nedjelja ujutro. Ma dobro, nije baš rana zora bila, cca 11h. Izvučem se iz kreveta nakon sat vremena besramnog izležavanja (opraštam se naime od svog najmilijeg kreveta, jer me čeka tjedan dana spavanja na podu, pa guštam dok mogu), odlazim do wc-a, osluškujem, u dnevnom boravku nema nikoga. Oblačim nekakve prastare hlaćice, čisto da baš ne budem u boksericama i potkušulji, spuštam se dolje. Raščupane kose, izgleda totalno neprimjerenog za javnost pronalazim nekakvu hranu, sjedam u dnevni boravak i listam novine.

Odjednom, komešanje, zvukovi, horda ljudi ulazi u kuću, familija neka dalja nenajavljeno banula. Nisam se niti snašla, dnevni boravak je već bio pun. Majka najdraža me gledala u stilu, kako si to obučena. Maknula sam se u kuhinju, pojela šta sam imala i otišla se obuć, iako inače ne bi. Hodala bih komotno po kući cijeli dan.

Ne znam što je tim ljudima. Meni nije bilo neugodno, niti najmanje, sve da sam i samo u boksericama i grudnjaku bila, oni su me zatekli tako u mojoj kući, mjestu koje je moje utočište, gdje mogu hodati kako želim. Volim biti komotna, volim hodati bez grudnjaka, obožavam hodati u pidžami. Naravno – u svojoj kući (ili kada se osjećam ekstremno i po svom dvorištu).

Naravno, masu puta se onda znaju dogoditi tako neke situacije, u kojima sam si ja jako komotna (ne hodam golo naokolo, da se razumijemo) i onda tako neki padobranac (ili više njih) banu u kuću i odmjere me od glave do pete.

Uvijek imam neke najdraže hlaće od pidžame. Jedno vrijeme su to bile jedne koje su mi bile toliko drage da su se toliko izderale, od silnog nošenja i valjda milijun pranja u veš mašini. Ali meni su baš bile super i bolilo me briga što mi se vidi donji veš kroz njih.

Ista stvar je i hodanje bez grudnjaka, nema šanse da bih išla u javnost bez njega, ali po doma, pa brate mili valjda mogu biti opuštena. Nije da mi on inače smeta, ali nakon cijelog dana non stop u njemu, pa nek i one malo dišu .

A svi padobranci, ako se osjećaju neugodno, dok je meni ugodno, neka izbjegavaju moj teritorij.