SeKaPeKa
Here we come
Sutra idemo do mora...
Juhu!!!!
Nažalost, idemo samo na vikend, ali za sada i to je nešto...
Ma, mogla sam ja sama otići nekamo na par dana jer ja imam dovoljno godišnjega, ali dragi nema slobodno...
A meni se nekako ne ide nikamo bez njega. Kuham mu ručkove, pazim ga i mazim i baš mi to trenutno paše...
Ali i ovaj iznenadni izlet mi itekako paše...
More... here we come...
Gužva
Obožavam život u malome gradu jer kamo god trebam doći, stignem za petnaestak minuta. Živim na periferiji, a u centru sam za 7,5 minuta.
Što se danas dogodilo??? Punih trideset i pet minuta mi je trebalo da stignem do centra. Gradi se neka zaobilaznica oko grada, već par godina. Sada je treba povezati s centrom i zbog toga je moj dio grada praktično odsječen od ostatka svijeta.
Postoji naravno obilazak. Tu su oni narančasti putokazi koji vam pomognu da izbjegnete radove i stignete do željenog cilja. Sve bi bilo u redu da i na tom "OBILASKU" nisu radovi na cesti.
Brže sam se probijala kroz zagrebačku gužvu, nego kroz ovu!!!
Da ugođaj bude još i bolji, na dva ključna raskrižja postavljena je prometna mladež da "regulira" promet. Zašto regulira pod navodnicima.
Mladež je stvorila takvu gužvu da je nemoguće uopće proći. Ne znam zašto ih uopće postavljaju na raskrižja. Kad god sam upala u gužvu, uvijek su oni negdje "regulirali".
Tako sam ja sjedila 20 minuta u koloni.
Hvala blogu i mom dragome, slušala sam Peperse, uključila klimu i nastojala ne pokvariti prekrasno jutro i odlazak na jutarnju kavicu u grad.
**** Namjerno sam svoj post stavila pod kategoriju znanost. Idu mi na živce te kategorije. Ne može se sve u životu kategorizirati. Mrzim kad me trpaju u ladice!!!
Napokon
Napokon godišnji...
Od kako sam u petak popodne došla s posla, potpuno sam se isključila. Dragi i ja smo već u petak popodne pobjegli na selo, kupali se u lokalnoj bari, bili na nekakvom seoskom veselju navečer...
U subotu smo s gospodinom ocem išli u polja (nek' zet vidi koliko se njiva i šuma ima), zatim roštilj, pa opet kupanje, a onda smo se morali vratiti u grad jer je dragi imao obveza u subotu navečer...
Ja sam spavala kao top i napokon se naspavala.
U ponedjeljak sam imala maloga gosta. Nećakinja koja nema još ni tri godine, bila je kod mene i prenoćila. Dragi i ja smo se htjeli malo igrati mame i tate. Ne moram ni pričati da smo sinoć kada je mala otišla mrtvi pali u krevet... Prethodnu noć nismo oka sklopili. Kad god bi se ona okrenula u krevetu mi smo išli vidjeti što joj je - luđaci!!!
Vodila sam je u šoping, haljinice, japankice (moraju imati školjkice, kao tetine), Jagodica Bobica, baloni, lopta, sladoled, sok na slamku... Kupili smo i bazen pa se mala prdulja kupala na dvorištu. Išli smo u lokalni privatni zoološki vrt, šetali po gradu, vodili je na dječje igralište... Sve u svemu, bilo nam je veselo.
Sinoć smo imali i goste. Moji poštovani roditelji i teta i tetak iz inozemstva, buduća svekrva je kuhala, odlično je napravila kunića,
svi su uživali u hrani, ali i talijanskom vinu koje je tetak donio iz svog rodnog kraja s juga Italije...
Bilo je veselo, svi su se lijepo slagali, šalili, moja otkačena teta je cijelo vrijeme nasmijavala 
cijelo društvo pa mene danas bole trbušnjaci od smijanja. Zato je i volim toliko jer se uvijek smije. Buduća svekrva mi je rekla da se skoro nije tako dobro nasmijala.
Moram priznati da sam sretna jer se naše obitelji sve više povezuju i da nam se roditelji poprilično dobro slažu.
Oh da, jučer smo nenadano imali još jedan dobar razlog za slavlje. Stiglo je pozitivno rješenje za specijalizaciju koju moj dragi priželjkuje. Sada samo da prođe natječaj koji bi trebao biti formalnost (nadam se da neće uletjeti netko s debelom vezom, to bi nam moglo pomrsiti planove) i dragi će imati stalni posao!!!
E, a onda možemo polako planirati veliki događaj...
Ludi dan
Možda sam ja preosjetljiva, a možda su ljudi oko mene zaista pokvareni, sebični, pakosni...
Ne znam, znam samo da mi svakim danom sve više uništavaju samopouzdanje.
Danas smo predavali dnevnike na potpis. Mlađi kolega koji je tek počeo raditi uredno je uskladio dnevnik s mojim, praktično su identični. Uđe on na potpis ravnateljici, izvrsno, pohvali ga kako je to dobro napravio, a tek je na početku.
Uđem ja, kad ono nevalja. Izmislila je neke stvari (koje nema ni on, a njemu ih nije tražila) da moram još nadopisati.
Izađem iz ureda i brojim polako do 1000
Napravim što je tražila i vratim se... A ona hoće ponovno vratiti!
A ja ne dam. Upela k'o tovar, neću izać dok ne dobijem potpis...
I dobila ga...
Mladom kolegi kao neugodno, ali nije propustio prenijeti ostalima njene riječi hvale, a nije se ni sjetio reći da je sve od mene prepisano...
Izdržah sve stoički na poslu, a kad dođoh kući, slomila se dragom u naručju...
Sad sam opet ok, smirih se. Jedva čekam da sutra odradim što mi je još ostalo i ne želim vidjeti ni čuti niti retka o poslu...
Za bolji nastavka dana evo vic:
Dodje Amerikanac u Zagreb i sjedne u taxi da malo pogleda grad.
Vozi se tako on kraj Ciboninog tornja pa pita taksistu:
A: "Što vam je ovo?"
T: "To je poslovna zgrada, a kraj nje je sportska dvorana."
A: "Kod nas u Americi takvu zgradu naprave za sedam dana."
Voze se dalje, prolaze kraj Velesajma kad opet pita majstor:
A: "Što je ovo ovdje?"
T: " To je sajam na kojem izlažu tvrtke iz cijelog svijeta."
A: "Kod nas u Americi takav sajam naprave za manje od tjedan dana..."
Taksist već polako ludi...
Prolaze oni kraj Katedrale, kad pita Amer:
A: "A što je ova lijepa građevina?"
T: "Nemam pojma. Toga ujutro nije bilo..."
