SeKaPeKa
Matična knjiga drugi dio
Znate li kako izgleda razjareni bik u koridi!?!
Poprilično tako sam i ja izgledala jutros u 7.20.
Naime, htjela sam završiti upis učenika u matičnu knjigu.
Kod nas u školi nema nikakvog rasporeda tko će kada pisati koju knjigu, ali se mi zato uredno dogovaramo oko toga. I ja se tako jučer dogovorim s ljudima oko knjige koja mi treba i jutros uranim i opet u školicu (a dragi ostao u krevetu
, puše, spava, ne zna za sebe jer danas je popodne na poslu). Stižem pred školu, pred mene na parkiralište ulijeće kolegica, gotovo istrčava iz automobila i nije me ni pozdravila nego je otrčala u školu. Mislim ja ženi je sila, mora na toalet ili slično pa i ne pozdravlja.
Dođem ja gore, a moja mi draga kolegica ispred nosa uze knjigu koja mi treba. (Tad mi je sinulo da joj nije sila...
)
Dotična nije od prošle srijede bila pošteno u školi, i jasno, ona je sebi isplanirala, a vi se ostali uklapajte u moje planove. Rekla mi je neka idem kući, a ona će me nazvati kada završi.
Sada da idem kući kada sam se već ustala i razbudila???
Pred tajnicom sam pokazala svoje nezadovoljstvo zatečenom situacijom i kao furija izašla van i otišla u svoju učionicu.
Dotična je izgleda shvatila što je učinila pa je došla za mnom i donijela mi knjigu jer ona ionako ima drugih poslova koje mora napraviti, a koje sam ja davno završila.
Dakle, treba nekada biti i vještica pa vrisnuti kada ti nešto ne odgovara...
Tako sam ipak, i unatoč svim poteškoćama, uspjela završiti matičnu...
Matična knjiga prvi dio
Misija je uspješno završena jutros dok je u školi još bila hladovina. Pola učenika sam upisala u matičnu knjigu. Ostatak ću sutra. Dok su moje kolege oko 9 stizale u školu i otpuhivale zbog vrućine, ja sam već planirano za danas završila i mogla se povući i ljenčariti uz ledeni čaj i uživati u vrućini...
Ponekad se zaista isplati ustati sat-dva ranije...
Za sve koji rade u školi: otkrila sam program za izradu umnih mapa, nalazi se na Enterovom cd-u od lipnja i besplatan je...
Nakon 10 godina
Jučer sam imala 10. godišnjicu mature. 
Obzirom da ne živim već 10 godina u gradu u kojemu sam išla u gimnaziju, to je bilo vrlo zanimljivo za mene.
S većinom ljudi iz razreda nisam uopće više u kontaktu, s nekima se tu i tamo sretnem, a s jednom curom redovno mailom čujem, i to je sve.
Peta godišnjica je bila vesela, pomalo razuzdana, puno se popilo, a još više plesalo...
Ova je bila tiša, ali puno zanimljivija. Kao da smo sazreli. Na prvi pogled uglavnom su svi ostali isti, neki s par kilograma viška, neki bez kose, neki već imaju djecu, neki trče za karijerom... Ipak, svi smo nekako drugačiji, ne znam to opisati, ali to se jako osjetilo sinoć. Puno smo razgovarali, puno se smijali
glupostima iz gimnazije, prisjetili se zajedničkih trenutaka , tuge i sreće, zaljubljivanja, bisera, profesora...
Dosta se i popilo...
Vratili smo se u mislima u to vrijeme koje za mene i nije baš najljepši dio života (ne pitajte zašto), drago mi je što sam vidjela sve ljude iz razreda, ali sam još sretnija bila kada sam se pred zoru uvukla u stan i zavukla se pored dragoga u krevet, a on me zagrlio i privukao uz sebe...
To će biti taj dan!!!
No, stigao je i taj dan!
Posljednji dan nastavne godine!!!
Mama me neki dan izgrdila. Rekla mi je da sam uvijek bila poprilično ravnodušna prema feriju te da sam jedva čekala početak nove školske godine. Jedva sam čekala da kupi nove knjige i onda sam danima sjedila u svojoj sobi, mirisala ih, listala (jel' vam poznat onaj opojni miris novih knjiga...)! A danas se radujem feriju više nego moji đaci...
Draga mama, vremena se mijenjaju(a i ljudi)!
Prekjučer sam bila u metropoli!
Moram se pohvaliti da sam sada zaprave položila vozački. Naime, vozačku imam tek od siječnja ove godine, ne pitajte zašto! Obzirom da živim u malom gradu gdje nema prometnih gužvi, nisam imala nikakvih ozbiljnijih frka glede vožnje. Odlučila sam se upustiti u to i odvesti sama do ZG i nazad, te sama obaviti svo vozanje po gradu. Obzirom da baš ne poznajem metropolu jer sam studirala u OS, dragi, zagrebački student, malo mi je pomogao oko toga kamo trebam ići.
Bojala sam se da neću gdjegod oštetiti svoga ljubimca ( njega sam uzela kada sam imala vozačku dva tjedna i još nema niti ogrebotine), ali maloga sam vratila kući živog, zdravog i bez ijedne ogrebotine. Da se još i pohvalim, uspjela sam uloviti parking pred samim ulazom na Rebro i to gdje se ne naplaćuje parking.
Ali, ni to nije sve!!!
Dok je baka bila na pregledu na Rebru(zato smo bili u ZG
), mi smo se odvezli do Laščine u neki kafić gdje je moj dragi pio kavicu, htio mi je pokaati kako je provodio studentske dane... A onda smo išli u Importane galeriju, pa u V.Goricu njegovim sestrama nešto ostaviti i sve to by car i sve sam ja vozila!!!
Znam, sada će zagrepčani reći Big Deal!!!, ali za mene je to popriličan poduhvat....
Eto, sad kada sam se nahvalila, odoh se spremati pa odraditi zadnja tri sata ove nastavne godine uz pjesmu
"To će biti taj dan! To će biti taj dan! Objesi zimmer frei, lezi pod palmu i uživajajajaj!!!"
Juhuhu!!!
O mojemu poslu...
Hej!
Pitala me vražja posla kako je predavati hrvatski! Tako da ne stigneš cijeli tjedan niti pogledati svoj blog, a gdje nešto napisati i objaviti!!!
Ako imaš uvjete za rad, može biti prekrasno... Pod uvjetima se ubraja raznorazni didaktički materijal, solidni udžbenici, ali nadasve nekoliko zainteresiranih učenika. Ako nemaš ova prva dva, sam ih si stvoriš(po cijenu da trošiš svoju plaću u te svrhe), a za treći nema pomoći - pomoli se Bogu, pa što bude...
Ali, uvijek se nađe bar nekoliko djece koja će ti pružiti zadovoljstvo koje ne može pružiti nikakav novac. To je poseban osjećaj koji se javi kada vidiš da djeca upijaju znanje, da si ih baš ti nešto naučila i da iz tvoga rada i poticaja niču kreativne tvorevine pubertetlija, kada ti se nogometaš iz 8.e koji cijele godine ne pročita gotovo ništa oduševi Pupačićem, a ona mala šminkerica iz 8.c koja te provocira od prvog dana školske godine, stidljivo ti priđe poslije sata i kaže ti da je pročitala poeziju Vesne Parun i moli te da joj preporučiš nešto slično...
Naravno, ima dana kao i u svakom poslu kada se pitaš što je tebi sve to trebalo!
Pomiriš se brzo sa činjenicom da tri puta godišnje moraš ispraviti stotinjak školskih zadaća i da svaki mjesec trebaš otprilike toliko lektira pogledati, provjeriti, a onda su tu i testovi, pa diktati, pa usmeni odgovori...
Na poslu si dnevno u prosjeku 4 - 5 sati, ali računaj, ako ćeš sve odraditi pošteno i kako treba, još toliko ćeš raditi kod kuće svaki dan, u početku i više...
Navikneš se na to da te malo tko cijeni, da ti svi zavide na "tri mjeseca godišnjeg", a zapravo nitko ne vidi da si ti do 10. srpnja u školi jer treba riješiti papirologiju, i da si već poslije Velike Gospe nazad u školi zbog priprema za novu školsku godinu(planovi i programi), da preko zimskih i proljetnih praznika nisi na odmoru nego si na raznoraznim seminarima, radionicama i da se stručno usavršavaš...
Da bi ovaj posao čovjek mogao raditi, mora biti veliki optimist i entuzijast te vjerovati u ljude i davati sebe za djecu s kojom radi. To je posao koji je prepun emocija, za mene najljepši posao na svijetu jer svi mi pamtimo svoje učitelje i oni su ti koji su uvelike utjecali na naše živote. Najljepše je djecu podučavati i od njih oblikovati poštene i vrijedne ljude...
Draga moja, nadam se da te moj odgovor ohrabrio!
