secret of mana
28.03.2006., utorak
she's my baby
|
Joj, baš sam crkotina. Danas sam na nogama cijeli dan, bio sam na faksu i cijeli dan sam imao vježbe, užas jedan. Sva sreća da nemam svaki tjedan sve vježbe, danas se baš pogodilo da sam imao sve. Joj. Nego, baš mi je drago što Ju imam. Ona je zbilja jedna jako posebna cura. Ne znam šta bi radio da nemam nju u svom životu. Ona je valjda jedina koja me može razveseliti u ovakvim trenutcima a da se ni ne trudi. Upravo sam pričao s njom preko ICQ-a i odjedom me preplavio neki osjećaj topline i radosti. Imao sam osjećaj kako je odmah ovdje pored mene. I kao da ne postoji tih 200 kilometara između nas. Svaki puta se začudim kada se tako nešto dogodi iako se to događa dosta često, čak i nakon što smo skoro tri godine zajedno. Zbilja me je začarala ta cura. A ja ne mogu ni počet opisivat koliko mi je drago zbog toga i koliko sam sretan. Jedva čekam da ju vidim, idem ovaj vikend do nje i jedva čekam da ju pogledam u oči i kažem joj koliko ju volim i koliko mi znači u životu. Jedva čekam. I da se poševimo onako vatreno kako samo mi znamo. She's the one for me! |
27.03.2006., ponedjeljak
black
|
Zajednički prijatelj mene i moje cure mi je rekao kako je pričao nešto s njom i da mu je onda rekla da je pjesma koju on ima na blogu njezina pjesma jer ju je slušala dok je bila zaljubljena u nekog tipa. Nato se on začudio kako je ona imala život prije mene. A ja sam se zapitao dali ona ima nešto što ju tako veže uz mene. U jednom trenutku sam se osjećao kao neka zamjena. No to je bio samo tip of the iceberg. Nismo se već dugo čuli kako treba. Ona studira u Rijeci, a ja u Zagrebu, i inače se čujemo svakodnevno barem porukama. Ali nekako u zadnje vrijeme nikako da se pogodimo. Ja baš nemam para na mobitelu, a ona nema baš vremena jer je učila cijelo vrijeme za ispite i kolokvije kojih je imala hrpu u zadnje vrijeme. I nikako da se pogodimo da se oboje koncentriramo jedno na drugo. Ne znam, baš sam se glupo osjećao. Ali sam shvatio da je to sve privremena glupost i da će sve bit ok čim popričam o tome s njom. I čuli smo se onda danas. I nakon kraćeg razgovora mi je bilo puno lakše. Ali ne baš potpuno jer mi zbilja nedostaje. Ne mogu ni počet opisivat koliko mi nedostaje, i koliko mi treba. I love the little girl! |
26.03.2006., nedjelja
the fer witch project
Sinoć smo išli van opet sa prijateljem i njegovim dečkom. Nekako sam se potpuno navikao na to i taj dečko je zbilja ok. Drago mi je što su i druga dva prijatelja koji su išli sad prvi puta s njime van isto tako prihvatili njega i shvatili da je ok. Ali nešto se sa prijateljem događa, baš je čudan u zadnje vrijeme, čudniji nego inače. Imam neki osjećaj da je baš sjeban totalno, ali ne znam kako da mu pomognem. Sve mi se čini da mu ni ne mogu nikako pomoći. Ali vjerovatno si umišljam previše, inače sam sklon tome.  Naime, on je shvatio da će vjerovatno past godinu opet i da mu se neda više s time zajebavat, još ima problema doma nekih, a sad to sa tim dečkom, ne znam dali mu to pomaže ili odmaže. Uh. On inače baš i nije netko ko bi se išao živcirat zbog toga. Što se faksa tiče, zna da može to položit sve, ali mu se valjda neda s time zezat. A za probleme doma on stvarno nije ništa kriv, i on to zna. I zna da se ne vrijedi živcirat time. Barem ne do te mjere da poludi. Valjda će bit ok. Nadam se. I da, onda smo na kraju završili nas trojica na FERu u pola 4 u noći i pisali blog od jednog od njih. Baš je bilo zanimljivo. Super je bilo vani. |
24.03.2006., petak
i followed trough
|
Moj Posao je zbilja super stvar. Našao sam par zbilja super poslova, preko studentskog ugovora, tiču se IT industrije što je usko vezano sa mojim studiranjem (FER). Naravno, pošto sam tek druga godina, nemam još dovoljno znanja da bi se mogao prijaviti za takav posao. Moje trenutne sposobnosti što se tiče programiranja i izrade web stranica sam razvijao sam nevezano uz fakultet. Naravno, još nisam dosegao razinu znanja potrebnu za neki bolji posao, ali moram se pohvaliti da mi baš i ne fali previše. O izradi web stranica znam dosta, moram još samo popunit neke sitne rupe u znanju i to je to. Sad se bacam na posao. E da, još zbilja super stvar što se toga tiče - većina poslova je tako izvedena da u biti ne moram ni imati nikakav fizički kontakt sa "poslodavcem". Sva komunikacija među nama se odvija telefonom i putem interneta, a zadani posao radim sam kod kuće kad god ja to hoću. Jedini uvjet je, naravno, poštivanje zadanog roka. Po meni je to odlično pošto mi je raspored predavanja ubitačan. Još se samo nadam da će uspjet to sve skupa proć i da ću uhvatit neki takav posao - posao iz snova. |
22.03.2006., srijeda
breaking the habit
|
Ja imam plan. Moj plan je ovakav: odem do SC-a i nađem tamo nekakav posao, bilo kakav, glavno da nešto nađem. S time ću postić više ciljeva: prvo - imat ću nešto novaca za da si mogu ispunit neke svoje hirove, trenutni mi je laptop, a pošto mi starci definitivno ne mogu priuštit sada devet-deset tisuća kuna za malo bolji odlučio sam malo i ja pomoć. Drugo - malo ću si popunit dan nekakvim korisnim stvarima osim tv-om i trošenjem novaca na internetu ili mobitelom i valjda postić nekakav osjećaj zadovoljstva. I treće - valjda ću se rješit ovog osjećaja beskorisnosti koji me cijelo vrijeme prati. Ima tu još stvari - vidit ću kako je to zaradit svoje novce, i vidit ću šta je to trud i zalaganje jer definitivno ne smijem popustit na faksu, tj. moram još malo popravit prosjek (nije da je sad loš, ali mora bit bolji ako želim u dom slijedeće godine). Znam da sad očekujem puno od svega toga, vrlo je vjerovatno da se to tako neće dogodit, ali sada baš imam vrlo jaku želju da to napravim do kraja. Nažalost, koliko sebe poznajem i kolika sam lijenčina sigurno neću ni otić do SC-a. Jednostavno ću morat sam sebe iznenadit i napravit to. Ionako oduvjek govorim da sve treba probati, pa zašto ne i to, mislim - morat ću prije ili poslije. ;-) Znam ni da neću sad dobit neke masne pare samo zato jer sam se ja tako sjetio. Ali ako do ljeta skupim barem 1000 kuna ja sretan, a vjerujem i moja stara. Dakle, držim si fige. hehe. |
19.03.2006., nedjelja
the love song
|
Moj prijatelj je gay. Čudno se osjećam, ne znam. Nemam problema s time što je on gay ili nešto. Nekako sam to i očekivao. Otkako sam ga upoznao mi se činilo da je gay, samo što onda još on to nije ni znao. Prvo smo se zajebavali na tu temu godinama i onda odjednom ta zajebancija više nije bila SAMO zajebancija nego je prešlo u nešto ozbiljnije i prošli tjedan je svima objavio kako je zaključio da je biseksualac. I sad se viđa s nekim tipom već par dana. Kaže da je mu je u biti dobro, ali se jako čudno osjeća. Nije mu pomoglo to što ga je cura ostavila zbog njegove male avanture. OK, to je znao da će mu se dogodit, ali šta je, tu je. Nisam od onih koji misle da je homoseksualizam bolest i da se treba izliječit, barem se takvim smatram, ali sve mi je ovo malo prenaglo. Nisam imao priliku do sada biti u društvu homoseksualaca. Na kraju krajeva, i to su ipak samo ljudi, ništa više. No još uvijek mi se gadi pomisao da vidim dva tipa na ulici kako se ljube ili nešto, ali to je zasluga stereotipa i predrasuda društva. Mislim, ako se mogu cura i tip ljubit na javnom mjestu, zašto nebi mogli i dva tipa ili dvije cure? Bilo bi nepravedno zabranit jednima da se ljube, a drugima ne. Je da je to protiv Crkve i nije prirodno i ne-znam-kakvih-još-ne-argumenata, ali tko još uvijek sluša Crkvu? Mislim - koliko ljudi puši i pije? Koliko ih psuje, a tek seks prije braka, nedaj bože da upotrebiš kondom, jer to je također protiv Crkve. A u prirodi se također pojavljuju slučajevi homoseksualnih odnosa. Postoje neke vrste riba koje su gay, uočeno je takvo ponašanje i kod nekih sisavaca. Ne znam sad detalje, trebalo bi malo guglat. Ovaj vikend sam upoznao tog njegovog prijatelja. I moram priznat da mi se na prvi pogled zgadilo sve to. Tip je onaj tipični gay, ekstremno feminiziran, onaj ženskasti glas i sve. Ali kako je večer odmicala sam u biti skužio kako je i on samo čovjek. Zajebavao se cijelo večer s nama i u biti je ok tip kada ga malo bolje upoznaš. Eto, bye. |
08.03.2006., srijeda
transformers
|
Šta se sa mnom događa? Čini mi se da sam predugo u ovom Zagrebu, kao da gubim dodir sa samim sobom. Gdje je onaj pristojan dečko koji se ustajao gospođama u tramvaju, koji je pomagao doma oko kuće, koji je svoje sukobe rješavao na pristojan i civiliziran način? Zadnji puta kad sam išao natrag u Zagreb sam u vlaku rasplakao neku ženu pred troje njene unučadi samo zato jer je sjela na naša mjesta (mi smo imali rezervaciju). Ok, probale su cure pristojno, ali se nije htjela dić. Danas sam neku babu poslao u kurac, mislim, to je i zaslužila, ali stari ja to nebi rekao. Gužva na trgu, žurim se na tramvaj, ona sa tramvaja, zabije se u mene, i počne vikat da sam derište, da ne gledam kud hodam itd. Čuo sam ju jasno i glasno unatoč tome što sam slušao walkman, i to dosta glasno. Cura mi je već spomenila par puta da sam nekako drugačiji nego prije, pa sam se konačno zapitao o čemu se radi, i što želim od sebe. Zaključio sam kako želim biti nešto između onoga što sam bio i ovoga sada. Pristojan, dobar dečko iz susjedstva, ali opet dovoljno slobodan da ne dam da gaze po meni i da se znam obranit kad neko pljuje po meni. To je moj cilj. Nije to sad drastično nešto, šta ja znam, jednostavno mi se ne sviđa ono u što se pretvaram. Pa sam odlučio krenuti malim koracima. Nekad pomoći po kući, oprat suđe da ne mora sestrična nakon cijelog dana na poslu, ustat se u tramvaju starijim ljudima, kada me netko opet napadne da ne gledam kuda hodam, da stojim na vratima u tramvaju itd, odgovorim što pristojnije iako takav odgovor definitivno nije zaslužen :-) . Takve sitnice. Možda se počet aktivnije nečime bavit, ima hrpa stvari koje me zanimaju ali nikad nemam vremena zato što moram cijele dane gledat tv. Pa ću onda nakon nekog vremena vidit šta ću sa sobom. |