arhiva je početak svega

utorak , 13.01.2009.

OSTALO JE

Pokušavaš me vratiti u snove koje više ne sanjam.
Neka predvečerja probudila su sjetu u tebi,
probudila su misao o pripadnosti
i nemogućnost ostvarenja.
Probudio si me da napišem još jednu pjesmu,
još jedno ti i ja bačeno na papir
i obuhvaćeno nemirom našeg nepostojanja.
Voljeli smo se kao djeca u strahu,
širom otvorenih očiju
kao u očekivanju praska,
voljeli smo se a nismo nikada bili par,
ti i ja.
Vrijeme ti je otvorilo oči i probudilo razumijevanje.
Pa zašto baš sada
i zašto uopće misliš da ću baciti u nepovrat
teško stečeni mir, sigurnost i ljepotu trenutaka
ponekad uplašena da ne postoje ?
Zbog svega što nismo bili
a mislila sam da jesmo
poklanjam ti razbor i sućut.
Ti si moja tamna strana u bjelini nekih godina prije.
Ti si sve što sam od tebe stvorila
u čežnji da moj budeš i ja tvoja sreća.
Ne postojimo više u današnjici
zakrpane su naše ceste rupama ispunjene.
A bile su žila kucavica i prozor u svijet.
Nije mi žao,
kao što ni dok ovo pišem ne postoji dilema,
postoji samo želja da sretan budeš
i osvaneš u jutru bez nedoumica.
Želim ti buđenje u kojem ćeš sretan biti
kraj ljubavi što te možda prikrivena čeka
kako bi isplivala.
Ne pokušavaj me vratiti.
Ne mogu si priuštiti još jedan strah od sutra,
još jedno čekanje u izmaglici.
Jer ostalo je naše sve u jutru lipnja,
tamo neke godine.
Ostalo je...