Ne probuditi se...

petak , 21.11.2008.

Poželim ponekad ne probuditi se iz sna
u kojem me držiš za ruku
toplinom usnule, nepredviđene ljubavi.
I kao u proročanstvu, jutro je posivilo
ili je to noć opora napadala moje krhko tijelo
a ti me branio svojim zagrljajem...
Neki su trenuci vječni
a neke vječnosti sadašnjosti neshvatljive;
pa novi život, i sjaj i čemer
ne može zakriliti svjetlost kojom me obasjavaš.
Danas molim blagoslov za svaki tvoj korak,
udah svaki i treptaj oka;
molim za lijepu riječ slučajnog prolaznika
koja će izmamiti onaj poseban,
slatki osmjeh na tvoje lice,
a ti ćeš znati, i ja, znati ću da je zbog nas.
Jer dok me grliš u košmaru ulica našeg grada,
dok nam pregršt ljudi prolazi kroz san;
činjenica je, zapisana u vjetru
pripadam ti, pripadaš mi, znam.