Da nije u meni...

srijeda , 17.09.2008.

Znam. Nije to ni ljubav ni navika,
rekla bih da je stremljenje
ka malo liberarnijoj mami
u zamjenu za roditeljski par.
Proročica je to davno vidjela
a ipak previdjela očito.
Koliko dugo mogu biti led;
godinu, dvije ili nešto više ljeta
bez bora na licu ?
Hvala Stvoritelju za boje...
i okuse, mirise sjećanja;
hvala Ti za život.
Malo zbrkanih redova za jal....
Teško je pratiti vlastite misli
uz navijačke horde tamo neke ekipe.
Strenđeri u akciji,
nepismenost za gušt.
Jesam li ljuta ? Imam li pravo ?
Malo koprive niz grlo ublažit će ritam.
Noćas nema ljubavi....
Spava...
Gotovo sam sigurna da postoji,
mada ne baš među ovim zidovima.
I ne ove noći. Noćas samo nabrajam.
Da nije u meni...
Neka gorčina izađe van !

Afrika

ponedjeljak , 01.09.2008.

Dok nepomično ležim
skoro da i ne osjećam bol.
Ruke visoko iznad glave
kao da pružaju odmor
iako se voda bjesomučno
slijeva između plavičastih žila
i bljedunjavog tkiva.
Još jedna noć.
Velika kao Afrika
buđenjem nadjačavam urlik zvijeri.
Koraci novorođenčeta tapkaju u mraku.
Kako znaju biti naporna noćna buđenja...
Nešto slatko za ravnotežu,
daljinski u ruci kao putokaz do sobe.
Mek krevet u praskozorje.
Tišina prerije.
Još jedna noć.
Kada bolje razmislim, i neka je.
Vrijeme je za prihvaćanje.
Vrijeme je za vrijeme....