Dok nepomično ležim
skoro da i ne osjećam bol.
Ruke visoko iznad glave
kao da pružaju odmor
iako se voda bjesomučno
slijeva između plavičastih žila
i bljedunjavog tkiva.
Još jedna noć.
Velika kao Afrika
buđenjem nadjačavam urlik zvijeri.
Koraci novorođenčeta tapkaju u mraku.
Kako znaju biti naporna noćna buđenja...
Nešto slatko za ravnotežu,
daljinski u ruci kao putokaz do sobe.
Mek krevet u praskozorje.
Tišina prerije.
Još jedna noć.
Kada bolje razmislim, i neka je.
Vrijeme je za prihvaćanje.
Vrijeme je za vrijeme....
Post je objavljen 01.09.2008. u 21:07 sati.