Breza na vjetru

subota , 23.08.2008.

Učinilo mi se da ću reći stotine riječi ali ne ide.
Kihnula sam, onako momački; dok je pogled lutao
po uzburkanim brezama što nagovještaju kišu.
Zato se naginjem u desno.
Da ne ostane masnica na naježenoj koži.
Lice mi ne dotiču. Tu se poigrava pregršt kose,
posljedica strujnog udara neobaveznosti...
još samo jedna obična subota u mjesecu.
I taj melos koji mi toči u nevidljivu čašu
gorka pića što slatko klize niz grlo i
vode svoje olimpijske bitke sa suzama;
umjesto da se udruže, kako i pristoji
dva tata u lijeno poslijepodne pred kišu.
Svjetlosti mi treba !
Više nego zraka kojeg i onako manjka
u smeđoj i vrišteće zelenoj....
o kako ta boja otvara. Da umreš.
Nema ljubavi ovdje.
Tu je samo u zaboravljenoj mreži
zapela istina.
Tišina glasnija od komemoracije.
I posljednjeg zvona. Nada na izdisaju.
Ali ipak živa.
Neću trošiti nabrekle jagodice danas.
Sutra je neizbrisivo, svakako.
Makar i bez riječi, bit ću u njemu.
Okupana glazbom (ne)zaborava....

Preživljavanje

srijeda , 06.08.2008.

Gubim nit. Ruši me slabost jesenje omare.
Ljeto se i tako pretvorilo u nešto drugo.
Pusto preživljavanje dobrog plivača
kojeg rijeka nauči a more usavrši...
Od kockica pa do danas, predugo je.
Djeliš li moje mišljenje ?
Malo je reći da mi nedostaješ.
Riječ i tako nikada ne može dovoljno
opisati potrebu, gušenje, ljepljive snove
i čežnju sa suzom olakšanja....
jer od ovih gorkih sam već umorna.
Gledala sam noćas u daljinu,
bilo je vjetra što miriše na povratak kući.
Nadam se da si dovoljno blizu;
da mi se oko nauživa ljepote,
i umrtvljene žilice ožive u jedinstvenoj boji ljubavi.
Na tom putu, neka te čuva Svevišnji.....