Učinilo mi se da ću reći stotine riječi ali ne ide.
Kihnula sam, onako momački; dok je pogled lutao
po uzburkanim brezama što nagovještaju kišu.
Zato se naginjem u desno.
Da ne ostane masnica na naježenoj koži.
Lice mi ne dotiču. Tu se poigrava pregršt kose,
posljedica strujnog udara neobaveznosti...
još samo jedna obična subota u mjesecu.
I taj melos koji mi toči u nevidljivu čašu
gorka pića što slatko klize niz grlo i
vode svoje olimpijske bitke sa suzama;
umjesto da se udruže, kako i pristoji
dva tata u lijeno poslijepodne pred kišu.
Svjetlosti mi treba !
Više nego zraka kojeg i onako manjka
u smeđoj i vrišteće zelenoj....
o kako ta boja otvara. Da umreš.
Nema ljubavi ovdje.
Tu je samo u zaboravljenoj mreži
zapela istina.
Tišina glasnija od komemoracije.
I posljednjeg zvona. Nada na izdisaju.
Ali ipak živa.
Neću trošiti nabrekle jagodice danas.
Sutra je neizbrisivo, svakako.
Makar i bez riječi, bit ću u njemu.
Okupana glazbom (ne)zaborava....
Post je objavljen 23.08.2008. u 15:45 sati.