Smrtnost

četvrtak , 26.04.2007.

Ni više ni manje no glupost je
prepustiti se dubinama svoje duše
jer ogledalo je samo blijeda slika
onoga što bi htjeli biti, a nismo.
U svakodnevici ili tišini noći
u žamoru kojim se prikriva
težak zadah osamljenosti
plutaju svjećice vodom nošene
i glasom iz daleka.
Jutra će svitati ustaljenim redoslijedom
samo nas više neće biti
i tišina će kao jedini drug
tištiti ono što od tijela ostane.
Sumrak i sve njegove ljepote
nekom će drugom buditi sjetu
i mjesečina srebrom protkana
osvjetljavati nove pute...
I mnoga su sutra zarobljena ostala
ali ovo je pustilo suzu koja će preplaviti
i stopa u snijegu više nema,
zaboravljen je put.
Kamo je nestala plamena nit
nikada neću znati
i nove će pjesme svojom rimom
gaziti, moriti druge ruke,
ja ću odmarati.
U prolaznosti,
u nezaustavljivom koritu rijeke
život će i dalje,
riječi će i dalje teći
ali ja ih, neću reći...