Daleka obala

srijeda , 25.04.2007.

Jedno ovakvo jutro odnijelo te je
na daleke obale nesavršenosti i straha,
na obale boljeg sutra ogrnutog novcem
borbom sa granicama ljudskog života,
neustrašivosti...
I što god rekla, nisam te mogla
osvijestiti niti uplašiti,
ostalo je tek moliti
da ti zaštićen bude i blagoslovljen,
ovozemaljski put.
U nadi da zvuk telefona donosi tebe
a ne ružnu vijest,
ostajem u okvirima prividne sigurnosti,čekajući...
I sve što me je moglo poljuljati još
na putu trnovitom, iskušenjima
možda je nestalo u molitvi.
Da ne bih rekla nikad,
molit ću se ponekad Svevišnjem.
Kada zavlada daljina,
zatvaraju se oči pred lošim,
ostaju prividno samo lijepe uspomene,
i nada da će još ljepše biti u budućnosti.
Sadašnjost i tako ne mogu promijeniti.
Mirna, gledam u daleku obalu
zatvorenih očiju.
Obrise i boju tvoga glasa
još uvijek pamtim.
Jednom, već ćeš doći k meni.
Možda na kratko, možda zauvijek.
Do tada,
dalekoj obali upućujem svoje snove,
da ih uljepša, ako može...