Kada se zasitiš

srijeda , 25.04.2007.

Ipak ću otići.
Čemu stajati u mjestu
kada mi je karta već u rukama.
I tako bih samo pogleda snena,
očajnički pokušavala ugledati
nešto živo na tvom prozoru.
Srce koje zaista kuca za mene.
Ipak ću se maknuti.
Treba mi malo odmora,
umora mi treba susretom nepoznatih lica,
prljavih autobusa,
neprimjerenog društva
i nepoznatog mjestašca.
Ako napunim baterije,
svima ću pomoći zar ne ?
Možda i ne primijetiš da me nema
u obijesnoj želji da me podčiniš...
očekujući očaj ostavljenih,
i povratak pokunjene glave na stratište.
Pa ako se ubojica i vraća na mjesto zločina,
a žrtva pogleda praznog stremi ka daljini,
barem ću udahnuti svježi zrak nepoznatog,
tvrdoću neudobna kreveta, za goste.
Kao krevet tvoga srca,
topao i mek nakon naporna puta,
neudoban i tvrd, kada se zasitiš...