Tužna

ponedjeljak , 23.04.2007.

Pada kiša i ja sam tužna.
Nije to ona lijepa, ljetna
koja budi u meni sve uspavane note,
to je kiša tvoga poziva
i teških riječi.
Zašto se ispričavaš za ljubav
i što te to potaklo da me moliš za oprost ?
I umjesto da olakšanje osjećam,boli me.
Nećeš me više uznemirivati ?
Da ti oprostim za sve pozive ?
Ma nema frke stari moj, ali boli...
Draža mi je bila nedorečenost i slutnja,
ljepše je bilo slutiti vječnost naših krhkih emocija...
Što te je probudilo iz nade,
što je to ugasilo tvoj vječni plam ?
Možda pitanje bez odgovora jer neću ga postaviti tebi.
Ali bacio si klicu kao znalac ljudskog srca
i na putu sam uništenja.
Ne, ne opet iz početka.
Ne mogu još jednom izgubiti nikada ne pronađeno...
Šteta što me nisi prepustio punom mjesecu
i sanjarenju hvatajući zvjezdani prah.
Konačnost je tako teška i ja tužna sam zbog tog.
Ili zbog ove hladne kiše što pada po nama...