Ponedjeljak

ponedjeljak , 23.04.2007.

Sunčano jutro novoga tjedna i Bare...
Samo živi, samo budi...
Izmamilo mi osmjeh na lice jutro puno boja.
Ti si opet moj i ulijevaš mi strah.
I ne želim ti se javiti.
Ne želim slušati tlapnje nemilosrdnog tiranina.
Pa sve šanse ovoga svijeta bile su tvoje.
I većina pjesama u kojima sam izgubila sebe.
Možda i sada gubim pišući,
mada slavim PONEDJELJAK a ne tebe.
Ti si ostao negdje na pola puta.
Tamo u prikrajku kutije sa neostvarenim snovima.
To što me voliš ne mijenja na stvari.
Jer što voliš, znaš li uopće ?
Kroz sve ove godine iza nas
bio si kao KIP SLOBODE,
ufuran u vječnost mojih želja
i ne dodirnut bolom osim u noći
punog mjeseca.
Ali dan je dragi,
novo jutro još jednog ponedjeljka u životu.
Tu za tebe nema mjesta jer
prepustio si ga svim tužnim nedjeljama
punim nade.
Neostvarene nade donose tugu,
a ti si mi je priredio bezbroj puta.
Za sve zaboravljene nedjelje,
za sve suze isplakane ili zastale na pola puta,
pozdravljam ovaj sunčani ponedjeljak,
i sve drage ljude koji posjećuju ovu stranicu,
sve istomišljenike povezane tastaturom, bez lika,
jer nama, punima dubine, ne treba ničija slika.