Riznica sjećanja

ponedjeljak , 23.04.2007.

Osvanulo je jutro sa bojama sna,
bili smo u njima noćas ti i ja.
Sjedio si tamo negdje,
blizu a opet daleko,
gledala sam iz prikrajka,
jer to nisam smjela a ti pričao si,
govorio si mi cijelim svojim bićem
da ti pripadam.
Možda i nisi pogriješio puno,
možda griješim samo ja
koja u strahu da se opet ne razbolim
ne želim kvariti učmalu svakodnevicu bez tebe.
Jer strah od četiri zida,
strah od tvoje blizine,
snažne privlačnosti kojom mi zabranjuješ misliti
tjera me željeti koliko i bježati.
Ovoga jutra htjela bih tvoje požudne usne na svojima
i dodir blag i jak, željela bih da opet vrijeme stane,
da živimo stvarnost (ne samo noći) već i dane.
Ti si sve što mi baš ne treba
i sve što sam uvijek htjela.
Ti si taj koji si me uvjerio da volim,
pokazao mi sebe i uvjerio me,
da ništa nije tako lijepo,
i baš ništa nije tako slatko kao tvoje usne,
kao bol koji osjećam poslije.
Jutros sam slaba ali dan će mi dati jakost
i sjetu ću izbrisati.
Sve naše mjesečine ne mogu nestati
ali ih jutro ipak može baciti
u riznicu sjećanja
u kojoj smo ti i ja,nešto za vremena sva.