Kišni dan...

Bok društvo. Evo dok pišem ovaj post, sjedim kraj prozora s laptopom, slušam balade i promatram kišu kako lijepo pada... Ne znam zašto, ali to me baš smiruje. Ponekad se čudim koliko me ta kiša može smiriti, oraspoložiti... Jednostavno me sitnice čine sretnom, raspoloženijom.
Dan mi je prošao u razmišljanju. Razmišljam o svemu što se dogodilo ovo ljeto i naravno kao i cijelo vrijeme, o njemu. Razmišljam o njemu od dana kada sam ga ugledala i kada se nasmijao. Živjeli smo u istom gradu, a onda se on preselio zbog posla... A onda sam saznala da se preselio u grad gdje ja idem studirati. I ne znam, možda je slučajnost, ali u tom gradu ćemo biti susjedi. Bila sam u šoku kada sam to saznala...
Povremeno se čujemo, a on ne zna da ja maštam o njegovom osmjehu i očima. Zbog njega jedva čekam fakultet, iako se jako bojim. Mislim da je on nešto najbolje što mi se u posljednje vrijeme dogodilo. Ne znam što će se dogoditi između nas kada se preselim, ali da smo odjednom susjedi ne znam je li slučajnost ili sudbina.