savršena prepreka

Nema me, kao prvo zato, jer mi je krajem godine na poslu gužva.
Nema me i zato jer sam ostala duboko razočarana činjenicom da mi se nikada nitko nije javio iz uredništva, vezano na moje probleme s komentiranjem i bez mog znanja skraćenim korisničkim imenom. Ne mislim da sam po ičem posebna te da su mi se iz tog razloga trebali javiti već smatram da nakon dvije godine intenzivnog "druženja" blogom, to zaslužujem. Tim više što sam stvarno "voljela" blog. Na kraju krajeva, zahvaljujući blogu stekla sam nekolicinu novih prijatelja i u "stvarnom" životu.
Nije da nemam što više pisati nego više ne osjećam isto zanos. Već samim logiranjem, kada umjesto "savršena prepreka" moram upisati "savršena prepre" osjećam se uskraćena za nešto vlastito, osakaćena.
Ljutnja me odavno popustila.
Ostalo je samo razočaranje.
Na samom početku svog druženja sa blogom, shvatila sam to kao nešto, iako potpuno neobavezujuće, ipak na neki način važno.
Sukladno tome, sve što sam vam pisala, nisam pisala tek tako, već iz razloga što sam to htjela podijeliti s vama. Sa istim razlogom, dnevno sam ostavljala i po šezdeset komentara, meni dragim i zanimljivim ljudima, dakle vama.
E pa, kad mi je to, iz meni nikada objašnjenih razloga, uskraćeno, ja polako ali sigurno počinjem gubiti ponajprije strpljenje, a uz to i volju, što za pisanjem što za komentiranjem.
Ono što vama, dragi moji, želim reći, je to da sam ja i dalje tu jer ovo je ipak jedan dio mene, tim više što sam sa vama podijelila neke vrlo osobne trenutke iz mog života.
I na kraju, nemojte ovo shvatiti kao nekakav patetično-oproštajni post, već kao ispriku što me nema tako često kao prije.

Svi već znate za moju bolest.
Ja sam „ona koja trubi“.
Također svi znate da mi je polako ali sigurno krepavala truba na autu.
I konačno je preminula prošli mjesec.
To je za mene bila teška agonija.
U nemogućnosti trubljenja, ja sam mavala, beljila se, kidala kosu (i sebi i drugima), pokazivala srednji prst (nadam se da ovo ne čitaju maloljetna, nejaka dječica), uglavnom, skrenula sam sa zdrave pameti (ukoliko sam je uopće još imala) zbog preminule trube iliti sirene.
Mojoj agoniji jučer je došao kraj i to potpuno neočekivano.
Riknul mi je auto i moral je na servis.
Nježno, trepčući okecima, pripomenuh majstoru da baci pogled i na trubu.
Navečer je dragi otišel u servis po auto.
Po povratku doma, dolazi k meni pa kaže:
„Jebala te tvoja truba!“
Ha????
Pogledah ga u čudu, sva iznenađena, a on mi turne račun pod nos...
Čitam ja, čitam i nađem razlog njegovoj ljutnji:
- sirena 298,00kn

Ups!
Pa tko bi si mogao misliti da „mala“ zadovoljstva toliko koštaju?!?

Ime mog bloga je vrlo znakovito.
Kao i svi vi, tako i ja, u životu nailazim na neke, naizgled, nepremostive prepreke. No nikad, ama baš nikad, nisam mislila da mi blog u ičemu može biti prepreka. Prevarila sam se. Na žalost, zbog meni dragog i predragog prijatelja, ne mogu vam izričito napisati kako i što se zapravo dogodilo, samo ću vam reći da sam jučer htjela obrisati svoju „savršenu prepreku“. Ipak nisam jer šteta je već učinjena. Kako to najčešće biva, sve je krivo shvaćeno iz razloga što je krivo interpretirano, zapravo vaša Koki je „lost in translation“, a da ne spominjem činjenicu da prevoditelj ne zna drugu stranu svakog mog posta. Zašto je to tako? Ne znam. Da li mi je žao? Je, ali ne zbog onog što sam napisala već zbog činjenice da to napisano može imati bilo kakav dublji smisao koji mu nisam dala ja već je nadodan nečijim, vlastitim nahođenjem.

I tako, ja sam i dalje tu, i dalje me muči ostavljanje komentara, i dalje ću biti beskrajno iskrena iako me to ovaj put puno koštalo. No, nadam se da će barem jednom u životu, istina biti na mojoj strani....

Ljubi vas vaša Koki...