Nema me, kao prvo zato, jer mi je krajem godine na poslu gužva.
Nema me i zato jer sam ostala duboko razočarana činjenicom da mi se nikada nitko nije javio iz uredništva, vezano na moje probleme s komentiranjem i bez mog znanja skraćenim korisničkim imenom. Ne mislim da sam po ičem posebna te da su mi se iz tog razloga trebali javiti već smatram da nakon dvije godine intenzivnog "druženja" blogom, to zaslužujem. Tim više što sam stvarno "voljela" blog. Na kraju krajeva, zahvaljujući blogu stekla sam nekolicinu novih prijatelja i u "stvarnom" životu.
Nije da nemam što više pisati nego više ne osjećam isto zanos. Već samim logiranjem, kada umjesto "savršena prepreka" moram upisati "savršena prepre" osjećam se uskraćena za nešto vlastito, osakaćena.
Ljutnja me odavno popustila.
Ostalo je samo razočaranje.
Na samom početku svog druženja sa blogom, shvatila sam to kao nešto, iako potpuno neobavezujuće, ipak na neki način važno.
Sukladno tome, sve što sam vam pisala, nisam pisala tek tako, već iz razloga što sam to htjela podijeliti s vama. Sa istim razlogom, dnevno sam ostavljala i po šezdeset komentara, meni dragim i zanimljivim ljudima, dakle vama.
E pa, kad mi je to, iz meni nikada objašnjenih razloga, uskraćeno, ja polako ali sigurno počinjem gubiti ponajprije strpljenje, a uz to i volju, što za pisanjem što za komentiranjem.
Ono što vama, dragi moji, želim reći, je to da sam ja i dalje tu jer ovo je ipak jedan dio mene, tim više što sam sa vama podijelila neke vrlo osobne trenutke iz mog života.
I na kraju, nemojte ovo shvatiti kao nekakav patetično-oproštajni post, već kao ispriku što me nema tako često kao prije.
Post je objavljen 24.11.2006. u 15:02 sati.