savršena prepreka

Vrijeme radnje: jučer 17:30
Mjesto radnje: dvorište XI. gimnazije u Savskoj, koju pohađa moja kćer zvana „Sarmica“
Glavni likovi: Sarmica, njena frendica, moja jača polovica i ja

Vozimo se jučer nakon posla doma i meni sine sjajna ideja da bi mogli iznenaditi Sarmicu budući sam znala da ima samo četiri sata.

Stigli smo nekoliko minuta prije zvona i sakrili se u dvorištu škole iza nekog velikog drveta.

Gledam te mlade ljude, uglavnom djevojke, kako izlaze i škole i prvo zapale cigaretu.

Razmišljam kako bi reagirala da vidim nju kako pali cigaretu?
Iako mi se to čini nemoguće jer je zadrti promicatelj zdravog života i broji mi svaku popušenu cigaretu ipak je teško znati kak se vlastito dijete ponaša izvan kuće.

Napokon izlazi i ona sa svojom prijateljicom.
Nije nas skužila.
Nije zapalila cigaretu.

Hm, kad smo već tu mogli bi iskoristiti prednost iznenađenja?

Rekoh: Ajmo ih gađat kamenčićima!

Odjednom nam je dvorište poslužilo kao bojno polje.
Skrivajući se između parkiranih automobila počeli smo ih gađati.
Okretale su se ali nisu skužile odakle padaju kamenčići.

Možete li zamisliti zabezeknute poglede ostalih djevojaka koje su prolazile?!?

Kad su već bile na samom izlazu iz dvorišta istrčali smo iz „zaklona“.

Sirotica moja.
Ne znam da li joj je više bilo smiješno ili ju je više bilo sram.

Pogledala nas je onako zajapurene i kratko rekla:

Mama, ste vas dvoje ikad čuli za plavi telefon?!?

Kad vam, samo na blogu, pedesetak ljudi čestita rođendan, ne možete se ne osjećati dobro.
Zato vam se od srca zahvaljujem.
Posebno prirasli mom srcu, potrudili su se i posebno mi čestitati.
Možete li zamisliti ženu kako u svojoj radnji, rano ujutro, na drugom kraju Hrvatske, iz petnih žila na sav glas na mobitel pjeva: Sretan rođendan ti, sretan rođendan ti.....!E pa ja mogu jer ju poznajem. To je moja draga Pjesma i iako sam joj se zahvalila nije na odmet to učiniti i ovak javno.
Zatim sam dobila jednu virtualnu tortu koja mi je bila slađa od one prave koju sam jučer jela. A kako i ne bi kad je stigla ravno iz Slavonije od mog dragog Goldy-ja.
I naravno, tu je i striček Kljun, koji se teška srca morao pomiriti s tim da sam ja, naspram njega, još uvijek bEkutaner (za one koji ne znaju Becutan je dječja krema) iako je on, na samo sebi svojstven način, u poruci koju mi je poslao, tu riječ promijenio u bAkutaner...

Još jednom, velika postrođendanska pusa zahvale svima vama...

...35 mi je godina tek....

Radim uglavnom okružena muškarcima.
Tu i tamo se prošverca koja žena.
Ne, nije ovo post o nejednakosti žena i muškaraca.
Ovo je post o muškarcima koji su to, samo zahvaljujući (ili bolje reč na žalost), činjenici da imaju neku izraslinu među nogama..
Znate onu shemu: vani i na poslu – macho, a doma manji od makova zrna?!?
Kao prvo, nikada, ama baš nikada ne spominju svoje supruge ili djevojke. No, stalno pak pričaju o nekim zanosnim komadima koje baš njih primjećuju na cesti. Kritiziraju sve i svakoga, a sami izgledaju ko šaka jada. Od njih petorice ne bi mogla sklepati jednog donekle normalnog. Neuredni su i sve ostavljaju za sobom. Prljavo suđe, zaprljan WC, ne brišu cipele kad ulaze u ured, podriguju, mljackaju dok jedu...Na moje pitanje jel se tak i doma ponašaju najčešće me samo poprijeko pogledaju i promrmljaju nešto u bradu jer se ne usude reći mi naglas. Dvojica od njih su posebni slučajevi. Žene ih zovu svakih pola sata. Ne znam što im govore jer ovi uglavnom šute ili odgovaraju sa: aha, da, dobro, budem, jesam, oću...No, čim prekinu vezu, ponovo se transformiraju u macho čudovišta. Da li na taj način kompenziraju to što su doma najčešće u ulozi dobrih, poslušnih muževa, a zapravo im je ta uloga preteška? Zašto to ne mogu izbalansirati i ponašati se normalno i na poslu i doma? Pa oni su jači spol i morali bi to moći! Zašto glume snažne i odvažne muškarce, a zapravo su jadnici? Zar misle da to kod nekoga prolazi? Iako su većinom dobrano zagazili u tridesete i četrdesete gledaju samo curice između 18 i dvadeset godina.
Gade mi se ...


UPDATE:

Idealni muškarac

Kako dobiti idealnog muškarca?

Genetskim inženjeringom - kao križanca između vibratora i bankomata!

22. rujna 1991.
Bila je nedjelja.
Učila sam za ispit iz dječje književnosti koji sam trebala polagati sutradan.
No, nije uvijek sve onako kako mi planiramo.

Tu nedjelju, u 14:55, za vrijeme uzbune, u podrumu Petrove bolnice, rodila sam svoje prvo dijete.

SRETAN TI ROĐENDAN UTJEHO MOJA....

Voli te Tvoja mamica.

MySpace Layouts

Danas ne ću duljiti.
Pitati ću vas nešto zbog čega sam se jučer javila na Obiteljski radio u emisiju Sonje Šarunić.
Ponukana novim promjenama u zakonu, a vezanim u populacijsku politiku, gđa Sonja je postavila slijedeće pitanje:

Koliki bi vam financijski poticaj trebao da se odlučite na treće, četvrto, peto.... dijete?

Srećom, vezu sam dobila iz prve. Bila sam ljuta ko ris pa sam joj rekla:
Ne znam koja se to žena na dijete može odlučiti zbog novaca. Ako takve žene postoje, bolje da nikada nemaju djecu. Istina je da je lakše brinuti se o djetetu ako imaš više novca ali to se odnosi samo na ono materijalno (jednokratne pelene, skupe igračke, zamjensko mlijeko ako ti se ne da dojiti (što osobno osuđujem), ...itd)
Osim toga, što bi mi značio taj novac koji se dobiva do polaska djeteta u školu ako je upitno da li bi me poslije porodiljnog čekalo moje radno mjesto, jer, ne zaboravite, živimo u trulom kapitalizmu. I poslije trećeg djeteta sam se već nakon 5 mjeseci morala vratiti natrag.
No, sve to skupa, dakle niti novac niti radno mjesto ne bi, barem u mom slučaju, mogli presuditi.
Djeca su mi sve na svijetu i nema te politike ili tog direktora koji bi mi mogao reći da li da rodim još koje dijete ili ne.

Dakle, pitam ja vas:
Postoje li ti novci, koji bi mogli presuditi, oćete li imati djece ili ne?

Za one koji to slučajno ne znaju, a voze se kao ja, a to znači da se pridržavaju parole „ništa me ne smije zaustaviti na putu prema uredu“.
Daklem, od petka, 18.09.2006. Petrova ulica u smjeru sa zapada prema istoku VIŠE NIJE ULICA SA PRAVOM PRVENSTVA. Sada prednost imaju oni automobili koji dolaze iz smjera istoka i skreću u Kamaufovu ulicu (ulica koja je okomita na glavni ulaz u rodilište u Petrovoj)
To je jako važno znati zbog slijedećih razloga:
- da se ne zabijete u one koji skreću u Kamaufovu jer imaju znak prvenstva i zbog toga se prave jako važni iako bi morali razmišljati o tome da je takva regulacija prometa potpuno nova i da postoje likovi kao ja (plavuša za volanom) koji se uopće ne nadaju novopečenom znaku STOP
- da ne popušite kaznu od policajca koji čući iz ugla
- i zadnje ali ne manje važno, da ne psujete bez razloga, mašete rukama, blendate, maltene izađete iz auta i potučete se s vozačem kombija koji vam je ( prema vašem krivom uvjerenju) oduzeo prednost
Eto, ako je vozač spomenutog kombija bio netko od vas, ja mu se ovom prilikom ispričavam.

UPDATE:
Većina mojih kolega, jednako kao i ja, nisu skužili novu regulaciju prometa. Zaključujem da boja moje kose u ovom slučaju nije bila presudna. Zatim, budući da mi je ured okrenut na Petrovu ulicu cijeli dan slušam kako sumanuti vozači trube i trube i trube...Tek jučer popodne u pomoć im je priskočio policajac koji je stao na krizno raskršće i spasio stvar. Danas ujutro ista priča...Ja stala i puštam ove koji po novom imaju prednost, a ekipa iza mene trubi, trubi, trubi i jebe sve po spisku plavuši za volanom....

Težak je život nas plavuša.

Zaljubila sam se.
U Osijek.
U Almostpoznatu.
U Goldy-ja sam odavno zaljubljena.
Nakon kišnog Zagreba iz kojeg sam krenula u 6:57 ujutro, vlakom, u Osijeku me dočekalo sunce i Goldeneye. Ne, nije imao „onu“ majicu s „onim“ natpisom (pogledaj moj prošli post), dobar je strah kome ga je Bog dao...Dočekao me, zbigecan i namirisan tako da sam ga prije namirisala nego ugledala kad sam silazila s vlaka. Krenuli smo prema centru kad odjednom iza ugla je iskočila Almostpoznata! Nevjerojatno, nikada se nismo vidjele, a kao da se poznajemo „sto godina“. Tema nam nije nedostajalo. Iako bi svaki „normalan“ čovjek očekivao da nas Goldy ne može sustići kad smo se mi zalaufale u razgovoru, on se nije predavao i pratio nas je u stopu. Mislim da je čak dva puta došao do riječi. No sve je to nadoknadio kad nas ne napustila Almostica. Budući da je meni već tak kruljilo u želucu da su se ljudi po cesti okretali, otpeljal me na klopu.
Vidiš, reče on, tam dole idemo jesti.
Ha??? Pa to je brod koji se ljulja! – pokušah se pobuniti.
Ma ne ljulja se – hrabrio me on.
O.K., pristojna, kakva jesam , nisam napravila scenu i strmim stepenicama spustila na brod jer glad je bila jača od straha. Meni je naime slabo i na luftmadracu, a kamoli ne na brodu. No, prefina pizza, patkice koje su plivale pokraj broda i vrapčići koji su mi jeli doslovno iz ruke uspjeli su nekako otjerati strah. Osim toga, znala sam se da je Goldy prije svega kavalir i da bu ziher skočil i spasil me ak slučajno opadnem u Dravu....
I tak, sve što je lijepo, prekratko traje. Ta četiri sata, koliko sam imala vremena do polaska natrag u Zagreb prošla su kao četiri minute...Na povratku prema kolodvoru prošetali smo gradom. Nisam mogla vjerovati kao je bilo mirno. Skoro nikoga na ulicama. Pažnju mi je na trenutak odvuklo nekakvo prometalo za koje je Goldy uporno tvrdio da je to tramvaj...
Ne ću vam sada opisivati sam grad.
Kao što rekoh na početku, zaljubila sam se u Osijek.
Ako vas zanima kako je tamo lijepo sjednite na vlak i ako ništa drugo, otiđite u Osijek popiti kavicu. Još ako vam se posreći da imate tako krasne domaćine kao ja, poželjeti će te otići ponovo...

Myspace

Idem.
Napokon.
U subotu.
Sama.
Veselim se ko malo dijete.
I onda se probudim jučer ne s jednim nego s DVA herpesa na gornjoj usnici.
Strava.
Moj domaćin kaže da će u subotu pokraj mene hodati obučen u majicu na kojoj će pisati „I`am walking with an Idiot!“ sa strelicom usmjerenom prema meni!
Ne, nije to rekel zbog herpesa nego zbog toga jer sam mu rekla da ću si obuči žutu trenirku, zelene tenisice i na glavu ću si stavit narančastu kapu.
Moram se maskirat.
Inače ću cijeli dan samo dijelit autograme.
Uostalom, umjesto očekivanog crvenog tepiha, navodno ću koračati po ljubičastom.
Neprihvatljivo.
Ljubičasta boja me previše otvara u struku.
Al šta mogu.
Idem pa makar sjekire padala.
Unaprijed se veselim svemu i svakomu.
Osim onima kojih neće biti.

I tak, put putuje Žikina kobila...

I dalje stanje nepromijenjeno.
Puna glava nedovršenih rečenica.
Pune ruke nedovršenih poslova.
Puna kuća ljudi koji me ne razumije.
I onda odjednom, pokaže se sunce.
Petak ujutro.
Odlazim s najmlađim djetetom kod doktorice po potvrdu da je zdrav kako bi u utorak (sutra) mogao krenuti u vrtić.
Ona nas šalje na vađenje krvi.
Iako ima 3,5 godine, nikad do sada nije vadio krv.
Ulazimo u laboratorij i on mi sjeda u krilo.
Pruža malu ručicu bez i jedne jedine riječi.
Pita ga teta, odakle da mu vadi krv, iz vene ili iz prstića?
On kaže iz prstića.
Nakon što ga je piknula, dobrih pet minuta je „žmikala“ prstić da bi napunila epruveticu.
On je gledao i šutio.
Kad je bila gotova mi smo se ustali, a ona nas je zaustavila: Čekajte da mu napišem diplomu!
Diplomu? – upitah, pa kaj je nalaz odmah gotov?
Ma ne nalaz, diplomu – odgovara ona.
Evo, izvoli zlato, ovo je tvoja Diploma za hrabrost.

Na diplomi piše:
DIPLOMA ZA HRABROST

N.H.
pohvaljuje se zato što se držao hrabro, odvažno i mirno, bez i jedne, jedine isplakane suze.


To je moj sin.
On nije plakao, ali meni se potkrala jedna suza, da li od ponosa ili od tuge, ne znam...

Tako bi vam rado pisala o svemu.
Al nekak mi ne ide.
Lakše mi je iz sebe izbaciti ljutnju nego tugu.
Zapravo, da biste razumjeli zakaj sam tužna, morali bi znati puno, puno toga, a to ne stane u jedan post.
Ljutnja mi, valjda, pomaže da zatomim tugu.
Nažalost, time što sam ljuta ništa ne rješavam.
Samo privremeno pobjegnem od tuge.
Ona je vrlo uporna.
Vrati mi se uvijek u isto vrijeme.
Navečer.
Onda ne mogu spavati.
Pa razmišljam.
Stalno mi se nameće jedno te isto pitanje:
Gdje sam pogriješila?
Ne nalazim odgovor i to me razljuti.

Oprostite što sam ljuta u zadnje vrijeme.

Vi, koji me dugo čitate, zasigurno ste me „pročitali“.
Vi ,koji tek povremeno svratite, nemate pojima tko sam ja.
Vi, koji ste tu nekada „javno“ dolazili, a sada tek povremeno, poskrivećki navratite, za vas me baš briga.
Ukratko o meni:
-mama, tri puta
-supruga, bivša
-tajnica, uvijek i zauvijek
-učiteljica, nesuđena (tu frustraciju liječim na svojoj djeci, furt im doma glumim učiteljicu)
-blogerica, vječito na fresh listi

Uvijek o sebi pišem bez imalo zadrške, iskreno i otvoreno. Ne mislim da to nije dobro. Zapravo se uopće s tim ne opterećujem. Ne zanima me mišljenje onih koji ga nisu kadra glasno izreći. Ako se skrivaju iza nepotpisanih komentara, to je samo njihov problem. Kakva sam tu, na blogu, takva sam i na kavi, ćevapima, soku...To znate vi koji me poznajete „uživo“. Mogu se pohvaliti da sam u ove dvije godine na blogu upoznala preko nekoliko zanimljivih ljudi, blogera. Svaki put me ponovo fasciniralo kako se potpuno nepoznati ljudi sjednu za stol i počnu se razgovarati kao da se oduvijek poznaju. U niti jednom trenutku nije nam ponestalo tema. Ponekad, zapravo najčešće smo govorili svi u glas. Toliko toga smo si htjeli ispričati.
No, kako to uvijek biva, idila nije potrajala dovijeka.
Zašto?
Ne znam.
Ili možda znam.
Ali ko sam ja da ikoga javno prozivam?

Znate tko ?

Ja sam rospija i zato vam je bolje da me prestanete tračat jer pojedem vas za doručak!
Ili barem razmislite o tome kome tračate jer još uvijek ima tu i onih koji me vole.

Iš, iš s mog bloga!

Pusa od rospije na kvadrat!

U srednjoj školi bila sam predsjednik razreda. Valjda zato kaj sam bila najglasnija. Na svakom roditeljskom razrednica je molila moju mamu da poduzme nešto po tom pitanju. Nisam ja bila glasna samo kad su zezancije u pitanju! Dapače, najglasnija sam bila kad je nepravda uzimala maha. Same cure u razredu. Bilo nas je odasvud. Na meti izrugivanja uvijek one iz manjih sredina. Ko ih je branio? Ja! Moja bolna točka bila je profesorica marksizma. Totalna luđakinja. Njena glavna teorija bila je da se mladi muškarci odlučuju za svećenstvo zbog nesretne ljubavi. Uvijek sam se s njom svadila zbog toga. Uđe u razred, kaže: pišete dvominutni test! Jebate, kakav dvominutni?? Pa dve minute nam treba samo da se potpišemo, a kamoli da odgovorimo na neko opširno pitanje! Hop, hop na prvoj slijedećoj sjednici razrednog vijeća ja iznesem problem te profesorice pred ostale profesore, oni to provjere u ostalim razredima kojima je predavala i fijuuuuuu...žena odleprša iz naše škole.
No, dosta o mojim „dobrim djelima“ ona su ionak već zabilježena tam negdje, gore...valjda.
Sad opet malo o muškarcima.
Imali smo i par profesora.
Jedan iz OTP-a ( za mlađe čitateljstvo: osnove teorije i prakse), jedan iz tjelesnog, jedan iz filozofije (meni najdraži) i jedan iz fizike (tome sam JA bila najdraža).
E pa onaj iz OTP-a bio je vječita meta.
Crnogorac.
Usporen, mrgud, odvaljen od stijene, uvijek u nekim preuskim trapericama.
Taj dan smo trebali pisati test. Hm... kako izbjeći test? Ima Koki super riješnje!
Kad uđe u razred i počne nas prozivati (jer to je uvijek radio na početku sata, a za to vrijeme mi smo morale stajat) mi ćemo mu (nas 40 cura) bez prestanka gledat u šlic!
Mislite da nije upalilo?
Ne samo da je upalilo nego je sam tražio da nam više ne predaje!

Eh, ta mana da volim dovodit muškarce u neugodne situacije ostala mi je i dan danas.
Dovoljno je nekom napuhanom tipu, zaljubljenom u samog sebe, nekoliko puta, prodorno pogledat u međunožje. Sva muškost momentalno pada u vodu. Postaje toliko zbunjen da više niti ne zna da li pije kavu sa mlijekom ili bez...samo trenutak prije toga, ponosno je ušetao u moj ured i odmjerio me od glave do pete.
Ma nemoj?!?
Ti buš mene u mojoj kuruzi?!?

Mislite da to ne priliči jednoj ženi koja je majka troje djece?
Varate se!

Dragi Lastane!

Pišem ti ovo pismo jer sam u velikoj nedoumici.
Već tri mjeseca pijem neke tablete za mršavljenje, a ne samo da nisam smršavila nego sam se još udebljala.
Na uputstvima piše da moram popiti po jednu tabletu „odmah nakon VELIKOG obroka (ručka i večere)“. Sukladno tome ja sam počela jesti VELIKE obroke (dakle veće nego što sam inače jela) da bi nakon njih mogla popiti te tablete.

Molim te, pomozi mi jer ne znam u čemu je problem.

Tvoja nesretna Koki